Blanki Vlašić sport je odredio stil života, a to su red, rad i diciplina koji su zaslužni za njen uspjeh. A iako je danas napunila 36., i dalje ga želi.
- Donedavno mi je bilo teško gledati natjecanja čak i na TV, no sad sam mirna, svjesna da sam propustila godine skakanja, a sve zbog višeg cilja, a to su Igre u Tokiju. Zna se što mi još jedino nedostaje u kolekciji - govorila je naša atletska heroina.
- Želim se vratiti, ali ću se vratiti samo ako budem mogla skakati visine preko dva metra. Ne želim se vratiti i skakati 190, svoje vrijeme mogu puno kvalitetnije iskoristiti. Konačni cilj je ionako Tokio. Ako Bog da da budem zdrava, nastupit ću u Tokiju i nakon toga odlučiti hoće li to biti kraj moje karijere. Naravno, svašta se u međuvremenu može dogoditi, i na sportskom, ali i na privatnom planu, no već sam počela razmišljati o životu nakon karijere jer ne želim da me ta odluka uhvati nespremnu. Svjesna sam koliko je to stresna odluka za većinu sportaša, pogotovo ako se dogodi naglo. Zato sam već sad neke stvari posložila i imam sve opcije otvorene.
Hrvatska atletičarka i dvostruka svjetska prvakinja u skoku u vis 2011. doživjela je najveću noćnu moru svakog sportaša - ozljedu. Nije mogla ni trenirati ni hodati i postajala je depresivna. Jedan poziv to je promijenio.
- Negdje oko mog rođendana nazvao me prijatelj. Rekao mi je da je za mene zapalio svijeću ispred kipa svetog Ante na Poljudu. U tom smislu sveti Ante je za mene zaista poseban svetac. Ja vjerujem u njega, sveti Ante je kumovao mom obraćenju, on je sigurno bio moj zagovornik, a da nisam tražila, jer nisam ni znala što trebam tražiti. U svakom slučaju, to što je prijatelj zapalio svijeću potaknulo me da krenem na ovo mini hodočašće svaki dan - pričala nam je Blanka.
Istaknula je da nema neki poseban ritual kojeg slijedi svake godine na Blagdan svetog Ante, ali svakako ode na misu.
- Imam molitvenik o njemu i onda uvijek izabrem neku molitvu. On je jedan od najpopularnijih svetaca Katoličke crkve. Utorak je posvećen svetom Anti, pa sam 13 utoraka išla na misu dolje na Poljudu. Svatko na svoj način mu se obraća, ali znam da ima baš puno ljudi koji se njemu utječu.
Motivacijski govori i svjedočenja vjere pred velikim brojem ljudi nisu ništa novo za Blanku, no novost je da se time želi ozbiljno baviti.
- Mene ne zanima raditi nešto samo da bih preživjela od toga, želim da me to što radim u potpunosti motivira i ispuni, kao što me motivirao i ispunjavao sport. Vidjet ću, ako to prvo iskustvo u Americi bude uspješno, započet ću s konkretnim stvarima, izraditi programe, ponuditi ih sveučilištima koja ih žele, a onda i šire. Sviđa mi se opcija da mogu živjeti u Splitu i odraditi nekoliko turneja po svijetu jer cijeli svijet je tržište za ovakve stvari. Želim pomoći svojim iskustvom, da sportaši pametno treniraju, da kroz stresnu karijeru, kakvih je većina za vrhunske sportaše, ostanu prizemni, da ostanu ljudi, da ih to ne slama, da nauče balansirati između života i karijere, da izbjegnu ozljede.
Blanka nam je otkrila kako je težak život i konstantna borba očvrsnula i kako je upravo to ono o čemu želi govoriti mladima.
- Ne želim da moj posao nakon karijere bude vezan za nešto 'stoto', nema smisla da ne živim od svog iskustva i uspjeha jer moje iskustvo se ne može naučiti, to moraš proživjeti na svojoj koži. I život u siromašnoj okolini, bez perspektive i uvjeta za atletiku, i odrastanje u skromnim uvjetima, i probijanje granica nemogućeg, i ozljede, i operacije, i život s boli, i povratak... Sve sam to osjetila na svojoj koži. Mi smo svake godine probijali granice, bili pioniri u nekim stvarima i to je neprocjenjivo iskustvo koje sam itekako zapamtila i o kojem mogu pričati drugima.
Svjedočenja pred velikim brojem vjernika joj je najbolji pokazatelj da ima potencijala.
- Nisu u pitanju samo svjedočenja, nedavno sam pričala djeci, osnovnoškolcima, kojima treba biti zanimljiv sat vremena... Pa studentima na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, kojima sam pričala o mogućnostima uspjeha u Hrvatskoj. Sve to mora biti edukativno i zanimljivo, ali i motivirajuće. I moram priznati da se nakon toga osjećam jako dobro, osjećam da sam napravila nešto lijepo i korisno. I to me ispunjava. Svaki put nakon javnih nastupa osjećam se skoro kao nakon nekog velikog skoka. Sviđa mi se to raditi i vjerujem da ću biti dobra u tome.
Dovoljno je materijala da se sve skupa ukoriči u knjigu koja bi lako mogla postati 'bestseller'. Ne samo sportski.
- Sigurno će se i to jednoga dana dogoditi, pogotovo ako se ozbiljno počnem baviti motivacijskim govorima. No neću to sigurno napraviti sama, nemam ja strpljenja za duga sjedenja i pisanja. Moj maksimum je pisanje pjesama, pola stranice i gotovo. Takav je, uostalom, i sport kojim se bavim, kratak, brz... Volim pričati, dovoljno sam komunikativna da ovo što namjeravam raditi uspije i nisam jedini sportaš koji se time bavi.