Nogomet, kao i teatar, traje u vječnoj sadašnjosti. Teatar postoji samo u času u kojem se zbiva, snimljena predstava nikad nije kazalište, nego je puka, gotovo administrativna informacija o kazališnoj predstavi. To je zato što teatar zavazda računa sa živom čeljadi u publici, i s odnosom koji ta čeljad uspostavlja sa živim glumcima na sceni. Bez toga ne može, i nikad neće biti izmišljen i izmaštan teatar koji bi trajao duže od trenutka u kojem se predstava zbiva. S nogometom je druga stvar, nogomet je igra čiji je smisao sadržan u konačnom rezultatu. Dramaturgija utakmice naknadno se razvija u gledateljevoj glavi, tako što se sklapa prema konačnom rezultatu. Ono što je do tog rezultata dovelo najčešće, ustvari kod svih doista dobrih i zanimljivih utakmica, moglo je igru odvesti u još nekoliko drugih, često i suprotnih pravaca. Nogometnu utakmicu kojoj unaprijed znamo rezultat ne gledamo kao utakmicu, nego kao puku, gotovo administrativnu informaciju o utakmici. U snimljenoj utakmici gledatelj vrlo često nije u stanju vidjeti ono najvažnije i najljepše u igri. Osim toga, obično se ni ne gledaju snimci cijelih utakmica, nego samo sažeci. U sažecima života i nogometa moći će stati sve što je doista bilo dramatično, ali iz tih sažetaka neće se saznati ni kako smo živjeli, ni kako smo igrali.