Iza nas je teška i još jedna neprospavana noć. I nikome još nije jasno što se jučer dogodilo u Leipzigu, kako to da Hrvatska nije u osmini finala Europskog prvenstva. Gdje prema renomeu, tradiciji, navijačima i igračkoj kvaliteti mora biti. Ali ovaj Euro donio je našim navijačima dosta razočaranja, Hrvatska od samog početka nije bila prava.
Na turniru na kojem četiri od šest trećeplasiranih momčadi idu dalje, Hrvatska je morala proći. I bez obzira na "skupinu smrti", za to bi bila dovoljna tek pobjeda nad Albanijom. I baš je ta Albanija najveći krimen "vatrenih" u Njemačkoj. Cijeli je Euro odrađen na čudan način, Hrvatska nije imala standardiziranu momčad, a tako ne ide. Sve drugo su čista lutanja. A mi smo lutali...
Hrvatska je, baš kao u Hamburgu, sve imala u svojim nogama. Minimalnu prednost u sudačkoj nadoknadi, svježe zamjene, optimizam i kvalitetu, ali nekad ni to nije dosta. Nekad se božica Fortuna okrene na drugu stranu. Na našoj je, ako ćemo biti realni, bila i previše puta. I kad smo ju najviše trebali - u Rusiji i Katru. U brojnim lutrijama penala.
Ne, ne boli nas remi s dvostrukim prvacima Talijanima, ne bole nas ni toliko ekshibicije u našem sastavu, bole tek sudačke nadoknade. A ozbiljna momčad ne smije dvaput pasti na identičan način. Pa ni ako je na suprotnoj strani "nizozemski zločninac", pa ni ako su tu europski prvaci. Ovo baš boli...
Hrvatska je dala sve od sebe, dečki su na terenu ostavili i posljednji atom snage. I zato ovaj neuspjeh toliko boli. I čim je Nizozemac odsvirao kraj utakmice, svi su popadali na travnjak. Baš nikome nije bilo jasno što se dogodilo. Pa ni kako je to moguće. Drugi put u pet dana pasti na isti način. Kao da onaj gol Albanaca više "ne peče".
"Vatreni" su se već vratili u Neuruppin, u autobusu je bila "tiha misa". I sad slijedi - čekanje. Naši će nogometaši sljedećih dana imati dovoljno dana za razmišljanje, preispitivanje dobrih i loših poteza. Kao i činjenice da smo triput u tri utakmice primili gol u sudačkoj nadoknadi. Protiv Španjolaca u prvom, Albanaca i Talijana u drugom dijelu. A to je za nešto više ipak previše. Puno previše...