Ljudi moji, kakav je to osjećaj, kakva kemija u glavi. Stadion je najprije utihnuo, a potom se prolomilo: 'Volim te, Hrvatsko!’. Mi smo u tom trenutku bili u finalu Svjetskog prvenstva, nismo znali za sebe. Gledam Francuze. Gotovi su, doista su gotovi. Pedesetak sekundi kasnije primili smo gol.
Sjećanja Aljoše Asanovića, zabilježena u knjizi “Vatreni lakat”, ponovno su oživjela točno deset godina kasnije u dramatičnoj bečkoj noći.
- U Parizu je bilo lakše. Nakon izjednačujućega gola Thurama pred nama je bilo još 40-ak minuta u kojima se štošta može dogoditi. A u Beču... Pokopali su nas u zadnjoj sekundi - kaže Asanović.
Prvi Bilićev suradnik i veliki prijatelj vida rane u obiteljskom okruženju, baš kao što to trenutačno čine i preostali članovi reprezentativnog stožera. U Splitu čeka da se obitelji pridruži kći Anamarija, koja studira dizajn u Milanu, i da se svi zajedno “otisnu” na odmor.
- I Slaven će se, kao i ja, odmarati na našoj obali. Čuo sam se  sinoć sa Slavenom i, vjerujte, nismo se mi dotakli bečke utakmice. Pričali smo o obavezama koje su pred nama. Teško nam je, ali život ide dalje, 'liječit’ ćemo se radnom terapijom. Ponosni smo na igrače, njihovu  igru i dostojanstveno držanje. Najveća nam je zadovoljština da smo izabrali prave ljude.
Na pitanje hoće li stručni stožer krenuti u kvalifikacije u punom sastavu, Aljoša kaže:
- Ne vidim ni jednog razloga da ne bude tako. Imamo obavezu i prema igračima i prema samima sebi te nadasve prema našim divnim navijačima.