Nigdje se dosad nisam dugo zadržavao i nadam se da ću u Hajduku ostati dulje nego u prošlim klubovima, rekao je Paolo Tramezzani i pohitao upoznati igrače na poljudski travnjak.
Još jedna Hajdukova smjena trenera u grozno vrijeme, nakon što je Boro Primorac najprije vodio momčad iako više uopće nema trenerske ambicije, a onda odradio cijele pripreme, koliko-toliko posložio momčad, da bi Talijan došao pet dana prije prve utakmice. I na početku prijelaznog roka, u klub koji se do ljeta želi riješiti pola momčadi. Neki možda i odu prije nego ih Tramezzani stigne upoznati.
Nogometni je Split Tramezzanija dočekao s povjerenjem. Nadom. Iako CV čovjeka koji ima 50 godina, nitko nije čuo za njega i ni u jednom klubu nije radio dulje od deset mjeseci nije impozantan, dobit će podršku navijača. Zapravo, dobio ju je, punu, Lukša Jakobušić, pa se dolasci i sportskog direktora Nikoličiusa i sad trenera Tramezzanija gledaju kao njegovi potezi. I njegov kredit kod navijača.
A što Hajduk može očekivati od novog stručnjaka? Igru od noge do noge, puno taktiziranja i naglasak na obrani, kažu oni koje je vodio. I gotovo neiscrpnu energiju. Ali to su imali svi njegovi prethodnici, koji su, kao i sad Talijan, došli na Poljud puni entuzijazma i energije pa brzo otišli ispuhani i potrošeni pod bremenom rezultata. Kojeg nema već godinama.
Hajduk je u povijesti HNL-a najčešće posezao za stranim trenerima. Najveći je trag ostavio onaj koji se zadržao najkraće. Edoardo Reja došao je s najvećim renomeom, ostavio je strašno dobar dojam i profesionalnošću i radom i držao je sve konce momčadi. Otišao je nakon samo 17 utakmica (13 ligaških) u Lazio, koji je Hajduku platio 250.000 eura odštete, a plodove njegova rada pobrali su svi koji su došli nakon njega. Ali opet, u Hajduku je jedino mjerilo uspjeha trofej, a njega ni Reja nije osvojio pa ne spada u red uspješnih.
Joan Carrillo vodio je 33 HNL utakmice, Krasimir Balakov 22, a Marjan Pušnik 17 i svi su bili - promašaji.
Štoviše, gledamo li i povijest cijele lige, samo za trojicu stranih trenera možemo reći da su bili pogoci. Dva je 'ubola' Rijeka - Matjaža Keka (201 utakmica) i Simona Rožmana (38) - i jednog je pronašla Gorica u Valdasu Dambrauskasu, koji je nakon 27 utakmica u HNL-u novi izazov potražio u Ludogorecu.
Osim Reje, u nekom međuprostoru ni uspjeha ni neuspjeha svrstao se Osvaldo Ardiles, koji je onaj moćni Dinamo 1999. vodio u 11 prvenstvenih utakmica i u Ligi prvaka, nije ništa gadno zabrljao, "plavi" su dominirali u HNL-u, čak i osvojili bod kod Manchester Uniteda, ali (pogotovo za tada astronomnsku plaću) nije ni donio ikakav iskorak. Dinamo mu je uručio otkaz nakon dva i pol mjeseca i obrazložio ga ispadanjem u skupini Lige prvaka, ali Ardiles je godinama kasnije dobio sudsku bitku i klub mu je morao isplatiti dva milijuna kuna.
Ne računajući one iz BiH, svi ostali treneri stranci u HNL-u bili su promašaji. Ivajlo Petev u Dinamu (vodio 26 utakmica u HNL-u), Inaki Alonso (20) u Rudešu, Slovenac Miloš Rus (14) u Zagrebu, Jose Manuel Aira (11) u Rudešu, Manolo Roca (7) i Curro Torres (5) u Istri, te kratkotrajna posezanja za slamkom spasa Cibalije s Peterom Pacultom (vodio pet utakmica) i Sesveta s Adijem Pinterom (jedna utakmica). Ni Sesvete (17 utakmica) ni Lokomotiva (11) nisu se usrećili s Ljupkom Petrovićem, kao ni Inter sa Željkom Petrovićem (7).
Dakle, baš kao što je slučaj s igračima, najbolji hrvatski treneri odlaze van (Jurić, Kovač, Bilić, Leko, Tomić...), a naši klubovi uzimaju strance. Nerijetko skuplje i uglavnom neuspješne.