Nadam se da se više nikad nećemo boriti za četvrto mjesto. Trebaju nam dvije Europe da se stabiliziramo. Želimo grupnu fazu europskih natjecanja, boriti se za naslove. Bolje je postaviti veći cilj i ne ostvariti ga nego manji i ispuniti ga, govorio je Lukša Jakobušić, a sportski direktor Mindaugas Nikoličius elaborirao je svoj izbor:
- Tražili smo iskrenu osobu, sa znanjem, s osobinama koje trener Hajduka mora imati. U zadnjem klubu radio je odličan posao s mladim igračima, na njega se možete osloniti. Hajduk donosi još veći pritisak, a i treba napadačku igru, hajdučku igru na duge staze.
Bilo je to 28. svibnja ove godine, kad je Jens Gustafsson stigao na Poljud i potpisao dvogodišnji ugovor. Slična retorika i u utorak, kada je Hajdukova obitelj sa suzama u očima - Jakobušić je rekao da nema čovjeka u klubu kojem nije žao što je otišao - ispratila Šveđanina. Vjerojatno i s nekom otpremninom, jer dvogodišnji je ugovor raskinut nakon pola godine.
I dočekala je Litavca. Četrdeset i prvog trenera od posljednjeg naslova prvaka. No, ono što sve više smeta navijače - novog stranca. Petog u zadnjih šest sezona i sedmog u povijesti HNL-a. Prebrojavanje trofeja koje su donijeli Hajduku nije dugo trajalo jer nisu osvojili ni jedan. Nula!
Nakon niza klupskih legendi koje su vodile Hajduk do naslova prvaka i Kupa (Stanko Poklepović, Ivan Katalinić, Zoran Vulić, Igor Štimac, Igor Tudor), stranci nisu donijeli ništa.
Ajde, prvi je barem imao CV dostojan kluba kao što je Hajduk, Edoardo Reja došao je 18. kolovoza 2009. iz Napolija, nakon što je vodio i Genou, Cagliari, Bresciu... Ali na Poljudu je ostao samo 13 utakmica i za odštetu otišao u Lazio. U 42 godine trenerske karijere samo se na tri lokacije zadržao kraće nego u Hajduku.
Drugi je barem bio neko igračko ime, ali trenerski Krasimir Balakov nije napravio ništa. Ni u Hajduku ni u svojim ranijim i kasnijim klubovima. U Splitu je radio od 31. svibnja 2011. do 22. ožujka 2012.
A onda su Hajdukovi čelnici počeli grabiti za potpunim anonimcima, trenerima za koje dok nisu došli na Poljud nitko nije čuo. Pa je tako veliki splitski klub u ruke 2. lipnja 2016. dobio Slovenac Marjan Pušnik. Izdržao je točno pola godine, a sad je već dvije i pol godine bez trenerskog posla. Potom od prosinca 2016. do 6. studenog 2013. Španjolac Joan Carrillo, koji se ni u Videotonu, Almeriji, Wisli, Fehervaru ni AEK-u iz Larnace nije dulje zadržao. Pa od siječnja do kraja svibnja ove godine Paolo Tramezzani i nakon njega Gustafsson. Koji je Norrköping vodio u 166 utakmica, u Hajduku je izdržao samo 17.
- Hajduk trebaju voditi domaći stručnjaci - slaže se s dobrim dijelom navijačkog puka Ivan Gudelj.
U zadnjih šest sezona Hajduk je 12 puta mijenjao trenera i pet puta imenovao stranca. Koji se u prosjeku zadrže sedam mjeseci. Dinamo je u istom razdoblju mijenjao devet puta uz samo jednog stranca (Ivajlo Petev), Rijeka i Osijek samo po četiri puta, pri čemu je Rijeka imala Slovence Matjaža Keka pa Simona Rožmana.
Svi ti stranci, utvrdili smo, nisu Hajduku donijeli trofej, a zajedno ih u karijeri imaju šest! Reja tri, Carrillo, Tramezzani i Gustafsson po jedan, Balakov i Pušnik ni jedan.
Ni Valdas Dambrauskas nije bio igračka faca, a znamo za njega samo zato što je vodio Goricu. Ali barem je na Poljud došao nakon što je osvojio više trofeja nego svi Hajdukovi prijašnji stranci zajedno! Na klupi litavskog Žalgirisa, latvijskog RFS-a i bugarskog Ludogoreca skupio ih je deset. Dovoljna referenca za vođenje Hajduka?