Hrvatski olimpijac Božo Starčević (30) vratio se starim navikama. U Zagrebu je prošlu nedjelju peti put u nizu osvojio zagrebački hrvački Grand Prix, koji je od ove godine dio elitne serije UWW Ranking. Otišao je do kraja u kategoriji do 77 kilograma grčko-rimskim stilom.
- Meni se to ponavlja kao u onom američkom filmu "Beskrajni dan", uvijek je sve isto. Svake godine na papiru vidim vrhunske borce, svjetske, europske i olimpijske pobjednike. Govorim si "Bit će teško, osvojio sam turnir već nekoliko puta" i ne očekujem da ću ga osvojiti, ali svaki put na kraju uspijem. Ove godine pobijedio sam olimpijskog i svjetskog prvaka Kima u četvrtfinalu, i u finalu Turčina Emrea Basara od kojeg sam izgubio prije pola godine. Jednostavno, savršeno odrađen turnir. Prezadovoljan sam sa svime - rekao nam je Božo.
Atmosfera u dvorani 2 Doma sportova bila je fenomenalna. Tribine su bile popunjene gotovo do posljednjeg mjesta i glasno su navijale, što nije baš tipično za hrvanje.
- Inače jako dobro reagiram na atmosferu, imam iskustvo iz njemačke Bundeslige gdje su pune dvorane i uvijek se dobro osjećam. Ali ovo je nešto drugo. Kad sam došao u finale i vidio publiku koja razumije hrvanje... To nisu ljudi koji su došli pogledati jer je to razvikano na televiziji, nego ga poznaju - kazao je Starčević i dodao:
- Kad sam ušao u kut i čuo tu grmljavinu s tribine, osjećao sam se kao u nekom tunelu. Sve sam to čuo i osjetio. Bio sam fokusiran, ali sam osjetio jednim dijelom tijela sve ostalo. Drago mi je da je tako, da je to hrvačka publika, ljudi koji su prije 30-40 godina hrvali ili imali doticaj s hrvanjem. Bila je prilično popunjena tribina i to je odlična stvar za naše hrvanje. To je jedan od najbolje organiziranih turnira koji je organizirao Sportski savez Grada Zagreba, na visokom je nivou.
Gotovo ste 20 godina u hrvanju, a otkrili ste jednom da ste ranije trenirali taekwondo i gimnastiku. Zašto ste odabrali hrvanje?
- Taekwondo sam trenirao kao mali, od pet do sedam godina, a s osam sam otišao na gimnastiku u Hrvatski sokol. Tamo je sa mnom trenirao jedan od naših najboljih gimnastičara Marijo Možnik, odnedavno u mirovini. Ozbiljno je to bilo, naporno trenirao, osvojio sam i nekoliko medalja. Ali jedan dan u petom razredu otišao sam gledati brata Nikolu na hrvanju, upisao treninge i svidjelo mi se. Trener mi je rekao: "Ti si odličan, trebaš ići na natjecanja". Za tri dana bilo je međunarodno natjecanje u Sloveniji, gdje sam kao prvi član kluba osvojio medalju. Vidio sam da mi to leži i odustao sam od gimnastike. Gimnastički trener bio je malo ljut i zvao je ovoga iz hrvanja, malo su se posvađali, ali bila je to dobra odluka.
Bavite se grčko-rimskim stilom, kako spremate taktiku za meč? Koliko tu zapravo ima taktike, ili većina toga otpada na snagu?
- Odmaram prije borbe kod kuće što duže mogu da ljudi ne pričaju sa mnom i slikaju se, da nemam tih faktora. Jedem dobar doručak i ručak, ali zadnjih četiri-pet sati prije meča ne uzimam ništa osim možda malo voća. Kad se meč približi, treba popiti zeleni čaj ili kavu, kako komu paše. Onda kreće zagrijavanje i ne treba previše razmišljati o protivniku. Još vidiš na mobitelu kako protivnik radi zahvate i prođeš to nekoliko puta. Tako sam i za Turčina prošao s bratom Nikolom, koji je trener reprezentacije, Antonom Đokom, kao i Bjelorusom Petrenkom, i taktike se držimo u meču.
- Na poluvremenu treneri mogu nabrzinu još nešto promijeniti, pauza je samo pola minute, a borba je dvaput po tri minute. S Turčinom su mi tako nakon prve runde vidjeli da sam "zaplivao" u stojećem položaju, izgledalo je da bih mogao izgubiti bodove pa su mi savjetovali da pazim s nogama, da mu se približim da me ne izbaci iz ravnoteže. Bitno je imati u kutu nekoga komu vjeruješ, tko je s tobom prošao to i tko zna kako se ti osjećaš.
Koliko često i gdje trenirate, koliko vremena trošite na treninge?
- Ovisi kako kad, ali prosjek je devet treninga tjedno. Netko bi rekao da je to malo, pa to rekreativci tako treniraju. Ali hrvanje je takav sport. Naprimjer, ponedjeljkom ujutro mi je težak hrvački trening, a navečer teško dizanje utega. I onda utorak treba biti neki lakši dan, tehnički trening. Ali ti dižeš na tehničkom treningu čovjeka od 80 kilograma i bacaš ga, nije to na košarci kad si umoran pa bacaš na koš. Ne mogu imati toliko treninga kao u drugim sportovima, po dva ili tri treninga, nego jedan dan dva, drugi jedan i tako dalje.
Što radite izvan hrvanja, imate li neki hobi?
- Radim i kao trener u Hrvačkom klubu Metalac, pomažem drugima. Imamo odlične dečke, Kamenjašević je do 23 godine bio drugi u Europi. Imam ih desetak od 17-18 godina i savjetujem ih oko ozljeda, skidanja kila i slično. Završio sam kineziologiju pa i s kondicijske i rehabilitacijske strane dajem savjete. Izvan hrvanja, imam ženu i dijete s kojim se igram doma. Nekam neki poseban hobi uz hrvanje jer mi je hrvanje zapravo i hobi.
Kakvi su vam planovi za dalje? Bliže se Olimpijske igre u Tokiju, gdje ćete imati priliku popraviti peto mjesto iz Rija.
- Kvalifikacije za OI su u Astani u Kazahstanu u rujnu, tamo je Svjetsko prvenstvo i tu bi se mogla uhvatiti norma, prvih pet ide na turnir. Vjerujem da mogu biti među njima, a puno ovisi o tome kakav bude dan. Dao Bog da bude sretna varijanta, uzet ću tamo normu, ako ne, imam i tamo još nekoliko kvalifikacijskih turnira, gdje će biti teže. To su planovi, pokušati otići u Tokio, ako i odem, dao Bog da budem u poziciji doći do medalje. Nakon toga imat ću 31 godinu, mislim odraditi još dvije-tri godine u višoj kategoriji, ležerno, bez skidanja kila, ako ne bude ozljeda. Dosad ih nije bilo, ali nikad ne znate.