Apeliramo, nikad više ne želimo finale u zagrebačkoj Areni. Ako nekome opet to padne na pamet neka zna ovo: tri velike utakmice za trofeje igrale su se u najvećoj hrvatskoj dvorani, i sva tri puta bilo je samo tuge i suza.

Rukometaši su izgubili finale SP-a 2009. protiv Francuske, o Ciboninih 0,6 sekundi viška protiv Partizana i danas se prepričava, a sad su i tenisači saznali da Arena može biti jako samotno mjesto premda je na tribinama 15.000 ljudi.

Hrvatska to lijepo organizira, dobijemo sjajne pohvale, svatko dobije i za pojest’ i za popit’, ali uvijek se na tribinama vijore tuđe zastave. Eto, to je naše gostoprimstvo, damo valjda baš sve što možemo. Vjerojatno je netko Argentincima na rastanku još i rekao: ‘Dođite nam opet’. I doći će.

Čilićev i Karlovićev poraz sinoć bio je vjerojatno i najbolniji do sad. Zapravo, bio je daleko najbolniji. Francuski rukometaši su bili bolji, tu čak ni nemamo neke posebne zamjerke.

Cibonin poraz, premda vjerojatno najtragičniji od tri nabrojana, nekako smo lakše podnijeli. Zašto? Valjda zato jer ga nismo niti vidjeli. Kao niti većina u dvorani. Svi su slavili i zapravo nitko nije gledao u Kecmana i onu dugu loptu...

Ovaj i ovakav teniski poraz najgora je moguća kazna za sve u dvorani. Osim, naravno, za 3000 Argentinaca. Iz hrvatske perspektive gledajući, bila su to dva sata euforije, a zatim šest sati tragedije.

Nakon Čilićevih 2-0 u setovima protiv Juana Martina del Potra sve se odjedanput okrene i shvatiš da gledaš kako Argentinci pobjeđuju. I da, to gledate satima, iz poena u poen, znajući da se ništa neće promijeniti. I samo čekate kraj. A do tog kraja prolaze sati u agoniji.

Kad je Čilić poveo 2-0 u setovima, stigla je informacija da se na Trgu bana Josipa Jelačića sprema veselica. Stiže bend, zabavljači i bit će ludo. Dođite, šou kreće u ponoć, jedan ujutro, govorili su nam.

Nešto kasnije ipak se prestalo raditi na bini, a kad je Karlović izgubio prvi set, netko nas je potapšao po ramenu i rekao: ‘Ništa od partyja na Trgu’.

Sjetili smo se odmah 1986. Cibona je trebala novi naslov prvaka Jugoslavije trebala proslaviti također na Trgu, no Petar Popović utrpao je ‘cibosima’ 36 i veselica se također otkazala.

Arena postoji tek osam godina, ne posebno dugo, ali dovoljno da saznamo da crveno-bijele kockice u njoj ne osvajaju trofeje...

Gledali su u pod naši tenisači dok su Argentinci primali Salataru, ali proći će nekoliko dana, proći će i taj osjećaj. Onaj koji kaže da si bio toliko blizu, a na kraju ostao praznih ruku. Argentincima je pet pokušaja trebalo za prvi trofej, a mi smo na jednom iz dva pokušaja. Nije loše, bit će valjda i nekih novih sličnih prilika...