Fatih Terim trenerski debi imao je 1987. U to vrijeme, tad 15-godišnji Hari Vukas, igrao je u kadetima Hajduka i išao u srednju školu. A kad je s Galatasarayem osvojio Kup Uefe 2000., Vukas je igrao u Charleroiu.
Uglavnom, shvatili ste, razlika u iskustvu je ogromna. Dok je Terim vodio Milan, Fiorentinu, s Turskom izbacivao Hrvatsku s Eura 2008., Vukas je vodio Unešić iz Zagore, Dugopolje, Dinaru...
Naravno, nije cilj obezvrijediti Vukasovo znanje nego da shvatite kolika je razlika u iskustvu priprema za ovakve utakmice. No slična je razlika bila između Terima i Ante Čačića na Euru 2016., pa je Čačić slavio 1-0. Samo, nažalost, Hajduk nema Modrića, Perišića, Rakitića, Mandžukića... No ima dišpet, ima inat, koji im ne dozvoljava da teren napuste a da ne oznoje dres. Zbog kluba, zbog navijača...
- Htio bih Galatasaray - ispalio je Vukas nakon što su prošli Renovu i čekali pobjednika susreta Neftči - Galatasaray.
Kinezi imaju sjajnu izreku, “Pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti”. Pa, evo, Vukasu se ostvarila. I zato, izađite na teren junački, točnije - hajdučki, i dokažite svima koji su vas unaprijed prekrižili da Hajdukov put ne prestaje u Istanbulu, da će biti još europskih milja ove sezone. Sjetite se samo Rome s Cassanom, Montellom, De Rossijem, pa je bilo “čupavo”.
Ili, Fiorentine s Batistutom i Edmundom. Ili, ajmo, ovako, Intera s Militom, Sneijderom, Coutinhom, Zanettijem, Cambiassom... Sve su to, složit ćete se, megamomčadi i zvijezde za Feghoulija ili Belhandu. I tad su mnogi otpisali Hajduk i prije no što su ušli u svlačionicu, pa su Splićani odigrali utakmice za povijest. Galatasaray nije bauk, izađite bez straha, ostavite ga u svlačionici. I pobijedite. Sretno, Hajduče.