U djetinjstvu svakog klinca, koji je barem jednom udario loptu, postoji netko s kojim se pri zabijanju gola poistovjetimo. Pa vičemo njegovo prezime iz svega glasa, kao brazilski komentatori. Meni je to bio Socrates. Nogometni arhitekt koji je proslavio igranje petom. Kasnije je došao Romario, pa Ronaldo, Ronaldinho, danas je djeci uzor Neymar... Uglavnom, svako dijete, negdje u mašti, sanja istrčati protiv Brazila, selekcije čiji žuti dres i plave gaćice izazivaju strah i respekt.

Tako su vjerojatno razmišljala i Hajdukova djeca kad su saznala da će hrvatska reprezentacija, čiji su oni članovi, biti gost na Copa Américi i igrati protiv Brazila. Eto ga, snovi postaju stvarnost. Igrati protiv Brazila i to u Argentini! No netko u Hajduku odlučio je djeci zabraniti da igraju.

"Dečki, žao nam je, ali vi Copu vidjeti nećete". Samo tako. Bez objašnjenja. Dobro, postoji objašnjenje, ali ono je toliko glupo da i nema status objašnjenja. Odnosno, taksativno nabrojena pravila koje se odnose i na druge hrvatske klubove, koji su, gle čuda, pustili svoje igrače. Dvojicu nije pustio Bayern, a jednog dječaka Augsburg, ali - oprostite - njemačkim klubovima interes hrvatske reprezentacije stvarno ne bi trebao biti u prvom planu. Hrvatskima ipak bi.

Ali u Hajduku tjeraju neki svoj inat. I neka tjeraju, no nemojte, gospodo, preke leđa onih najnevinijih, a to su djeca. Borite se protiv HNS-a, sile, mraka i čega već, ali u vašoj borbi nemojte koristiti djecu kao štit. Od petorice dječaka, a vrijeme je da im navedemo i prezimena, Vukman, Ćubelić, Čović, Petrović i Pelivan, najmanje trojica igrala bi u prvih 11. Ne zbog balansa između Zagreba i Splita, već jer ta djeca jednostavno znaju igrati nogomet. I točka.

I možete zamisliti kako se ti mladići osjećaju - tužno i jadno. Njihova reprezentacija, čiji su oni članovi, istrčat će za manje od tri tjedna protiv Brazila. Njih neće biti. Ne zato što nemaju mjesta, ne zbog ozljeda ili nečeg trećeg, već zbog toga što je tako netko odlučio. Taj netko koji, gotovo sigurno, nikad nije igrao protiv Brazila. Vjerojatno nije ni protiv susjednog razreda u osnovnoj školi.

I shvatite, uzeli ste djeci dio razvoja i iskustva, uzeli ste im snove, a sve zbog toga što se, pa vrijeme je da čujete i objašnjenje,  "navedeni turnir ne nalazi u službenom kalendaru natjecanja". Eto, nema ga u kalendaru. Kratko i jasno. I volio bih upoznati tog čovjeka koji je došao pred tu djecu i mrtav hladan im objasnio da neće igrati protiv Brazila jer turnira nema u kalendaru... I to je, kao, hrabrost. Hrabri ste, gospodo, nema što. Pokazali ste 15-godišnjacima u kakav svijet dolaze....