Dolje na parketu hrvatski rukometaši nizali su na parketu pobjedu za pobjedom. Gore na tribini, među tisućama navijača u kockastim dresovima, naletjeli smo na jednog u franjevačkom habitu. Oko struka konop i krunica. Ime mu je Mario Bjeliš i ima 29 godina. Fratar je bio najglasniji navijač među 4000 Hrvata. No nas je zanimalo nešto drugo, kako se Mario nosio sa psovkama, omiljenom navikom hrvatskih navijača.
- Znate što? Baš sam pratio hoće li netko oko mene psovati. Mogu vam reći da nitko nije rekao ni jednu psovku, ni jednu. Bogu hvala.
Čak ni kad je Cindrić promašio kontru, da nije pobjegla poneka psovka?
- Ne. Govorili su da je trebao zabiti, šteta, ali nitko nije psovao. Da jesu, opomenuo bi ih - rekao je Mario.
I to je, ako ćete se složiti, “lajtmotiv” 2020. godine. Svašta smo doživjeli i proživjeli, pa proći će i ta korona, ali da 4000 Hrvata u jeku Europskog prvenstva u dvorani nije “ispalilo” ni jednu psovku, e to je uspjeh godine.
Da su kladionice imale tako nešto u ponudi, veća bi vjerojatnost bila da će Kim Kardashian biti predsjednica SAD-a ili da će kraljica Elizabeta snimiti pop album godine, nego da Hrvati neće psovati. Ali bio je to samo uvod u taj, po mnogočemu, čudan Euro, na koji je Hrvatska otišla s malim, nikakvim šansama. Mnogi nisu vjerovali ni da ćemo proći prvi krug, a kad tamo, eto nas u finalu.
Stockholm, 15.000 ljudi, svi u kockicama, navijaju i predsjednica i premijer. Na kraju šteta. Srebro. Vratili smo se u hotel proslaviti medalju, kad odjednom nema muzike. Svi plaču.
- Poginuo je Kobe Bryant - odzvonilo je golemim mramornim hodnikom hotela u kojemu su se smjestili obitelj i prijatelji rukometaša.
I kao da je taj dan, 26. siječnja, najbolje oslikao što će nas čekati cijelu 2020. Rukometna čuda i tragedije. I tako je i bilo. Ono što su napravile djevojke u Danskoj zabilježeno je kao najveća senzacija ili čudo, kako hoćete, u povijesti europskih prvenstava. Ono što je napravila korona, također bi jednom moglo biti tretirano kao čudo. No ovdje nećemo o smrti, nego o našim uspjesima. A njih je, unatoč prokletoj bolesti, bilo.
Nažalost, nije bilo navijača ni dočeka pa da zajedno proslavimo, primjerice, tri srebrne medalje gimnastičara na Europskom prvenstvu, sedam medalja hrvatskih taekwondaša na smotri najboljih u Europi... Nažalost, nije bilo ni Eura u nogometu. Ali bit će, sretnije, 2021.