Spavao sam nakon treninga, probudio me telefonski poziv predsjednika Saveza Damijana Krkleca. Rekao mi je da je sve riješeno i da putujem u Rio, a te njegove riječi pamtit ću do kraja života; kazao nam je presretni splitski dizač utega Amar Musić (29), koji je zbog doping afere i zabrane natjecanja ruskim dizačima, dobio priliku nastupiti na Olimpijskim igrama u Riu.
POGLEDAJTE VIDEO: Razgovor s Amarom Musićem
Nakon lipanjskog EP u dizanju utega, Amar Musić nije nastavio s jakim treninzima, ali nije ni otišao na planirani odmor. Kao da je imao predosjećaj da mora održavati formu, jer bi mu se mogla ukazati prilika života.
- Iskreno, trener i izbornik Boško Čavka gajio je neku nadu, ja baš i nisam. Trenirao sam i održavao formu, bez previše nade, zato me poziv predsjednika Krkleca i iznenadio i zato sam se toliko radovao - kazao je Amar jutro nakon što je saznao za sretnu vijest.
Našli smo se u teretani, tamo gdje provodi većinu vremena svaki dan, još od 13. godine, kada je kao mladi nogometaš svratio na jačanje muskulature.
- Svidjelo mi se na prvu pa sam ostao, i danas uopće ne žalim za nogometom. I brat Ensar krenuo je mojim stopama i nadam se da bi na jednoj od sljedećih Igara mogli nastupiti zajedno. Dizanje je naporan sport, treba puno odricanja, a u njemu opstaju samo rijetki. Treba svaki dan odraditi po dva treninga, podići 25-30 tona, a nije svatko ni fizički, ali ni psihički spreman za to.
Pogotovo jer se mora uglavnom živjeti od sportske stipendije, koja nije dovoljna ni za hranu. Dizači moraju puno jesti, pogotovo mesa, njihovo tijelo traži i triput više kalorija od prosječnog čovjeka, što nije ni jednostavno, ali ni jeftino.
- U našem sportu ne možete se obogatiti niti spremiti novac za budućnost, a previše ste potrošeni i umorni za bilo što osim za odmor. Nakon treninga uspijem prošetati s djevojkom, odemo pogledati neki dobar film i to je to. Za izlaske nema ni snage ni volje, a sretan sam ako stipendijom pokrijem sve mjesečne troškove - kaže Amar, koji u Rio putuje bez prevelikih očekivanja.
- Bio bih zadovoljan da ponovim svoje najbolje rezultate, a to je negdje oko 150 kg u trzaju, te 190 kg u izbačaju. Realno, to je ono što mogu i što bi mi osiguralo plasman oko 10. mjesta. U Rio putujem opušteno pa što bude. Ima vremena za mene, u Riju ću skupiti iskustvo, nadam se da ću na sljedećim Igrama, ako bude sreće i zdravlja, biti bolje.
Amar je u Riju jedini hrvatski predstavnik u dizanju utega, a ako izuzmemo naturaliziranog Bugarina Nikolaja Pešalova, i prvi uopće.
- Čast je to i privilegija, nadam se da ću opravdati očekivanja. Trenirao sam dosta s Nikolajem, on je naš domaći, već nam je kao dio obitelji i on mi je najveći uzor.
Amarov trener Boško Čavka žali za propuštenim treninzima.
- Da smo znali da ćemo u Rio, drugačije bismo trenirali i siguran sam da bi Amar bio među 10 u svojoj kategoriji. Nažalost, prekasno smo saznali za ovu priliku i sada idemo bez velikih očekivanja - kaže Čavka, koji se samo nasmijao na našu konstataciju da Amar može iznenaditi i nešto napraviti na svježinu.
- Ma kakva svježina, nema u dizanju utega ni svježine ni slučajnosti. Ne događa se u našem sportu da se lopta od nečije stražnjice slučajno odbije u gol ili da je protivnik indisponiran. Dizanje je sport realnosti, nema vjetra, nema sudaca, protivnik je uvijek jednako težak i jednako raspoložen, a konkurent nije jedan, nego svi u tvojoj kategoriji. U ovom ih je slučaju 25 u Amarovoj kategoriji do 85 kg.
Čavka kaže kako je ovo prije svega nagrada Amaru, ali i klubu i Savezu na čelu s predsjednikom Krklecom koji je najzaslužniji za Amarov odlazak u Rio.
- Na OI u Riu 90-ak zemalja ima natjecatelje u dizanju utega, konkurencija je zaista jaka, nije to kao u nekim momčadskim sportovima kojima se dičimo u kojima se natječe pet ozbiljnih reprezentacija. Ponosni smo na ovaj uspjeh te na dobar rad saveza koji je osigurao domaćinstvo Europskog prvenstva, a nadamo se i Svjetskog prvenstva u skoroj budućnosti - zaključio je Čavka.