Da se Luka Stepančić nije ozlijedio, njegov imenjak Šebetić ne bi igrao na EP-u. Da izbornik nije otpisao Igora Vorija, možda nikad ne bismo doznali kakav je potencijal Marino Marić. Mnogi hrvatski rukometni junaci trebali su zapravo biti doma.
Ponavlja se donekle priča iz 2003. Za pola reprezentacije koja je prije 13 godina otišla na SP u Portugal nitko nije čuo, a danas su svi oni hrvatske rukometne legende. Balić, Lacković, Špoljarić, Valčić, Sulić... Ti dečki za koje je te 2003. malotko bio spreman ruku gurnuti u vatru da će biti svjetski prvaci i olimpijski pobjednici, u Portugalu su započeli berbu medalja.
Šljiva na oku
Možda se ponovi taj scenarij, možda nakon Poljske i Marić, Mamić, Cindrić, Šebetić, Slišković i Kozina budu junaci koje zapravo nitko nije očekivao.
“Ponekad zasviram za ekipu klavijature. Zabavim dečke, no sve to ostane među nama” - Marić je zabavljač na putovanjima
Šebetić je za Zagreb u Ligi prvaka debitirao sa samo 17 godina. U to vrijeme pjevao je i u crkvenom zboru. Krešimir Kozina i Marino Marić zajedno su osvojili kadetsko zlato, a u Poljskoj prvi put zajedno igraju u seniorskom dresu.
Kozina je igrač Flensburga, u koji se probio iz austrijske lige. Dvije sezone nastupao je za Alplu. Cindrića možda niste previše zamjećivali na EP-u, no svaki put kad bi ušao, niste mogli ne primijetiti šljivu iznad oka. Dobio ju je na posljednjem treningu uoči početka Eura. Sudario se s Ivanom Čupićem.
“Prije šest godina na EP-u za igrače do 18 godina nosio sam iste čarape cijelo prvenstvo” - Duvnjak je nekad bio iznimno praznovjeran
I ova reprezentacija ima mnogo praznovjernih igrača. Predvodi ih baš Čupić. Prije svake utakmice obuje prvo lijevu tenisicu, a iz autobusa na putu prema dvorani uvijek nazove suprugu.
I Domagoj Duvnjak ima bezbroj rituala, a hobi mu je spavanje. Da nije rukometaš, bio bi, kako sam kaže, učitelj tjelesnog odgoja. Da nije otpao Domagoj Pavlović, pitanje je bi li Ivan Slišković i Marko Mamić uopće otputovali u Poljsku. I njih dvojica postali su slučajni junaci.
Rekordan broj naslova
Kako se osvajaju naslovi, mogu slobodno priupitati Zlatka Horvata. Zlaja s lakoćom zabija sedmerce, ali i puni vitrine. S PPD Zagrebom u karijeri je osvojio 12 prvenstava. Sumnjamo da ima puno sportaša na svijetu koji se mogu pohvaliti takvim postignućima.
“S 29 godina htio sam prestati igrati. Htio sam završiti fakultet, no pozvao me Zagreb” - Ivan Stevanović gotovo je zaključio karijeru
Pazite, i Ivan Stevanović trebao je biti višak. Golman koji će trenirati uz Alilovića i Ivića na pripremama, a onda biti poslan kući. Stevanović je danas prvi golman reprezentacije. Ivić je ostao u Hrvatskoj zbog ozljede, a nakon utakmice s Poljskom Alilovića je Ivan preselio na klupu.
I roditelji naših rukometaša su posebni. Anđelka, majka Marka Kopljara, recimo, prije dva mjeseca istrčala je polumaraton, odnosno 21 kilometar.
Ivan Stevanović debitirao je u reprezentaciji s 33 godine samo zato što se Filip Ivić nije oporavio od ozljede. Prije četiri godine gotovo je zaključio karijeru.
Manuel Štrlek nije samo vrhunski rukometaš i strijelac koji gotovo nikad ne promašuje. U 7. i 8. razredu osnovne škole išao je na natjecanja iz povijesti. Nakon što završi karijeru, želio bi biti trener ili sportski direktor.
Marino Marić je glazbenik u reprezentaciji. Kad treba zasvirati i početi pjesmu, Marino je glavni. Zna svirati klavijature. Dovoljno za vrhunsku feštu.