Ne mogu, ne mogu više. Gotovo je, odustajem, samo neka ovo prestane. NE MO-GU.
Nakon više od pet sati agonije i bolova koji su joj parali srce, mozak, ali ponajviše desnu stranu trupa, ispružila je lijevu skiju, podignula ruke u zrak i uklizala u cilj. A onda je pala u nesvijest.
Petra Majdič u Vancouver je 2010. stigla kao jedna od kandidatkinja za zlato u kojoj se god disciplini skijaškog trčanja pojavi na startu. Sudbina je htjela da joj prvi nastup bude u najjačoj utrci, 1.2 kilometra dugom sprintu po Olimpijskom parku u Whistleru. Ispostavilo se da joj je taj nastup bio i zadnji.
- Bila sam u najboljoj formi ikad. Bila je to jedina šansa koju sam imala. Ali pad je bio tako dubok, nikada ranije se takvo nešto nije dogodilo. Rekla sam si: 'Ne, čekaj, priča još nije završila'.
Rupa bez dna
To, o čemu Petra priča, dogodilo se na zagrijavanju oko 9 i 30. Nekako ti rubnici skija nisu držali dovoljno. Nekako se to dogodilo baš na jedinom dijelu na kojem je tik uz stazu - ogromna rupa. Bez ograde, bez ikakve zaštite. Na Olimpijskim igrama.
- Dok sam 'letjela', shvatila sam da je to četiri i pol metra duboko. Odjednom, našla sam se u mraku.
Vrisak je bio sljedeća stvar koju je napravila. U tom trenutku osjetila je oštru bol u donjem dijelu leđa, ali nekako je uspjela izaći iz te mini-provalije i pokušala otrčati do stadiona. Skije su, jasno, bile potpuno polomljene.
Čim su treneri i njezin tim shvatili što se dogodilo, pokušali su je odgovoriti od nastupa, ali ona je mislila samo na jedno:
- Moram ići na start. Ulog je bio prevelik u tom trenutku, u tom natjecanju. U toj medalji.
Dvadeset godina rada, toliko su na koncu trajale pripreme za taj trenutak. Otprilike toliko traje proces u kojem sportaš čeka da se poklope zvijezde i da mu se taj toliko cijenjeni i željeni metal nađe oko vrata. Podsjeća to malo na onaj Gipsov dvanaestogodišnji plan do Salt Lake Cityja. Međutim, ovdje je situacija bila kudikamo drugačija.
Klizeći start
Petra Majdič imala je 31 godinu. Sljedeću priliku za olimpijski nastup neće dobiti. Osam godina ranije u Salt Lake Cityju bila je još previše neiskusna i nespremna za nošenje s bremenom olimpijskog odličja. 2006. u Torinu bila je spremna za medalju.
No tada su skijaški bogovi upleli svoje prste i prepriječili put sjajnoj Slovenki. Točnije, oni i jedan njemački trener:
- Bila sam u vodećoj grupi s 11 trkačica. On se spotaknuo i pao na mene. Srušio me. Tijekom olimpijskog natjecanja. Kada sam ponovno pokušala nastaviti s utrkom, grupa je otišla toliko daleko, a ja sam bila u takvom šoku, da nisam znala u kojem smjeru moram trčati... Čovjek ne očekuje da mu se nešto takvo dogodi na Olimpijskim igrama.
Sve je u redu
Odustajanje jednostavno nije bila opcija.
- Kvalifikacije su bile svakih dvije sekunde vrisak. Bila je potpuna tišina. Svi treneri uz stazu samo su slušali moje vrištanje.
Čim je ušla u cilj, srušila se na snijeg, previjajući se od bolova. Za prolaz u polufinale trebalo je bilo ući u prvih 30. Petra je bila 19..
- Nemoj odustati, samo nemoj odustati. Još nije kraj.
Čim su je dignuli sa snijega, članovi tima požurili su k liječniku na stazi. Iako joj je trebalo deset minuta samo da se okrene s jednog boka na drugi, ultrazvuk nije pokazao apsolutno ništa. Nikakav lom. Nakon pregleda, pustili su je da nastavi s natjecanjem...
- Nisam mogla trčati, ni nogama ni skijama. Samo sam pokušavala održavati toplinu tijela.
Polufinale je bilo skoro tri sata nakon kvalifikacija. Bila je spremna odustati, a onda je njezin trener Ivan Hudač napravio ključan potez.
Šok terapija
Vikao je na nju. Derao se na osobu koja, kasnije će se pokazati, sa slomljenim rebrima i pneumotoraksom pokušava ostvariti nemoguće.
No šok terapija je upalila. S obzirom na to da Petra nešto takvo ni u ludilu nije očekivala, utrku je odradila pod strašnim naletom adrenalina. I ušla u finale kao lucky-loser.
Koliko god to suludo zvučalo, s obzirom na stanje u kojem se nalazila, Petra je znala da ima šansu. Marit Björgen i Justina Kovalčik bile su svijet za sebe u tim okolnostima, ali treće mjesto bilo je dohvatljivo.
Šest najboljih, rame uz rame. Konačna borba je počela.
- Brzo sam izgubila sam kontrolu u jednom zavoju, vrtjelo mi se. Nisam imala kontrolu nad tijelom.
Glasovi s neba
Izgubila je balans, još više zaostala za Annom Olsson, koja je držala poziciju bronce. Baš kada se činilo da su svi napori bili uzaludni, da posustaje i da joj mozak i tijelo ne mogu izdržati enormno opterećenje osakaćenog jurišanja za besmrtnošću, ukazali su se oni:
- Odjednom sam čula Ivanov glas, a kad se on počeo gubiti, bili su tu Miloš, Matej i ostali članovi tima uz stazu. To je bio ključan trenutak. Zbog toga ni u jednom trenutku nisam odustala. Odjednom sam se našla uz Annu Olsson.
- Možeš ti to, možeš ti to. Još 250 metara, još 200. Možeš ti to, stvarno, možeš ti to.
Zarila je štapove još par puta u pomalo proljetni vancouverski snijeg, istisnula vjerojatno zadnji mitohondrij u kojem je još ostalo nešto imalo slično energiji. Prije nego što joj se potpuno zacrnilo pred očima, shvatila je da je ciljem prošla kao treća skijašica-trkačica finala. Osvojila je svoju prvu olimpijsku medalju, ostvarila je svoj san.
Iz bolnice na dodjelu
CT je pokazao pet slomljenih rebara. Nakon četiri loma prilikom pada, još jedno je puklo tijekom utrka, a u polufinalu je jedno od njih punktiralo u plućno krilo. Hitno je bila potrebna torakalna drenaža. Ali samo ako to omogućava dolazak na dodjelu medalja.
- Koliko će trajati operacija?
- 15 minuta.
- U redu, dajem vam deset.
S bolnom grimasom na licu, uz dva pomagača, Petra Majdić uspjela se popeti na pobjednički podij. Lijeva ruka u zraku i smješak. I jedna univerzalna poruka za život. Jer nije bila stvar u tom komadu metala. Stvar je bila u svemu tome što on predstavlja:
- Moguće je. Samo se moraš boriti. Neće biti lako, uopće. Život ti daje toliko boli, s koliko se možeš nositi. I na kraju tog puta, cilj će biti dohvatljiv. Proći ćeš veliku patnju, ali nije važno. You can do it.