"Billy Ray was the preacher's son", pjeva Dusty Springfield, ali u ovoj je priči sin svećenika Deontay Wilder. Svake nedjelje u crkvi, odgajan u siromašnoj obitelji, ne baš uspješan u školi, visok i mršav. Tako je u kratkim crtama opisano djetinjstvo boksača koji u noći sa subote na nedjelju može srušiti rekord Muhammada Alija s 11. obranom titule u nizu, bude li bolji od Tysona Furyja, a kako je sam 'brončani bombarder' najavio - nokautirat će ga.
Srednju je školu završio u Alabami u gradu Tuscaloosi. Nadao se odlaskom na koledž postati igračem američkog nogometa, ali slabe ocijene i rođenje prvog djeteta spriječili su ga u naumu. Samo nekoliko mjeseci nakon što je došao studirati, njegova je tadašnja djevojka zatrudnjela i u 2005. mu se rodila prva kćer Naieya. Poslije nje je dobio još sedmero nasljednika.
Sin svećenika
I sam je odrastao u velikoj obitelji. Deontay je, uz roditelje, živio s tri sestre i jednim bratom Marsellosom (koji je također boksač). Otac svećenik Gary, majka Deborah i baka Evelyn Loggins vodili su ga svake nedjelje u crkvu.
- Nisam imao izbora. Bio sam u crkvi svake nedjelje. Otuda moja jaka vjera - rekao je Deontay.
Zbog toga što je bio visok i mršav zvali su ga 'Sticks', ali to ga nije sprječavalo da se upliće u tučnjave.
- Nisam nikada bježao. Nisam se bojao suprotstaviti bez obzira na to kako sam izgledao. Bio sam poznat po tome da se sa mnom ne treba petljati - prepričao je svoje djetinjstvo za The Sun.
Sport je bio njegov spas
Grad u kojemu je odrastao bio je poznat po visokoj stopi siromaštva i rijetki su se iz toga izvukli. Oni koji su to uspjeli većinom su izlaz pronašli u košarci ili američkom nogometu noseći sivo-bijeli dres fakultetskih momčadi. To je htio i Deontay, samo mu je jedna stvar bila na umu.
- Cilj mi je bio igrati za Alabamu, ali ponekad Bog ima drugačije planove za nas od onih koje sami želimo - rekao je.
Odustao je od fakulteta kada je saznao da će postati otac i počeo raditi tri posla. Konobario je u dva lokala, a uz to razvozio pivo kako bi mogao platiti račune.
Posljednju šansu probijanju u profesionalni sport dao je boksu odlaskom u zapuštenu dvoranu na drugom kraju grada. Ondje ga je pod svoje uzeo trener Jay Deas koji je uz njega sve do danas. Pred dvoranu je stigao u zelenom Ford Exploreru iz 1984. i s 18 dolara u džepu. Deas nije vidio puno talenta u njemu, ali je vidio veliku ambiciju.
- Prvi puta kada je sparirao za protivnika je imao solidnog teškaša koji je tada u nogama već imao 20-25 profesionalnih borbi. Deontay je krenuo na njega punom snagom, rukama i nogama, nije mu tehnika bila jača strana - prepričava njegov trener Jay pa dodaje:
- Ali i tada je imao svoj poznati jack-hammer udarac s kojim je srušio i tog protivnika na pod. Kada se ustao, rekao mi je: 'Što god radiš, ovog klinca zadrži'.
Borba za kćer
Naieya je rođena 2005. sa spina bifidom, urođenim poremećenim zatvaranjem kralježničnog kanala. Deontay se tada morao suočiti s ogromnim računima za lijekove, a odlučio ih je platiti borbama u ringu dok je i sam vodio borbu sa depresijom zbog stresa u svom, tada još, jako mladom životu. Kada se rodila Naieya, sam je sebi obećao da će ući u profesionalni boks.
- Bio sam prije toga obični dečko na koledžu, u košarkaškoj ekipi. Ali učinio bih sve opet. Sve bih to zbog svoje kćeri ponovio. Ona je ta zbog koje sam počeo boksati - rekao je The Sunu.
- Bio sam spreman učiniti što god je potrebno da bih se brinuo o njoj. Obećao sam joj da ću jednoga dana postati svjetski prvak i da ću ju moći uzdržavati - rekao je samo tri godine prije nego li je osvojio broncu na Olimpijskim igrama u Pekingu.
Sedam godina kasnije pobijedio je Bermana Stivernea i uzeo WBC naslov u teškoj kategoriji i nije ga ispustio iz ruku sve od te 2015. Neporažen je već 43 borbe, a samo je jednom meč završio izjednačeno - u prosincu 2018. upravo protiv Furyja s kojim će se boriti i ovoga vikenda u uzvratnom meču.