Kako uprskati sve što si učinio u 105 utakmica, baciti ružnu sjenu na sve dobro što si dao u dresu “kockastih”, Joe Šimunić pokazao je u jesen 2013. Tjedan dana nakon ogleda s Islandom navršit će se tri godine od zajedničkog nastupa Šimunića i maksimirske publike. On se zalagao za dom, a tribine su potvrđivale da su spremne. Na suradnju.

Dvije godine poslije u prvih 11 bit će petorica ili šestorica igrača koji su nas tad vodili do pobjede 2-0, i to je jedna od sličnosti. Razlike? Dvije su ključne. Šimunić će opet biti na stadionu, ali ovog puta ne na terenu nego na klupi. Više nije branič nego pomoćnik izbornika Čačića. A druga je - publika.

Ovaj put neće je biti. Tribine će zjapiti prazne. Neće valjda biti ni reprize Šimunićeva “zabavnog programa”, ali čak i da ga bude, ispast će malo smiješno. Joe će, ne daj Bože, opet povikati “za dom”, okrenuti mikrofon prema tribinama, kad ono - tišina.

Ni glasa. Glupo ispadne, čovjek se trudi, a publika kao na koncertu, recimo, Mattea Cetinskog. Nema je. Iako, iz ove perspektive gledajući, možda bi za sve bilo bolje da publike nije bilo ni te tmurne jeseni 2014...