Vile ili stanovi iz kojih se za pet minuta “na noge” stiže u Dioklecijanovu palaču, a za sedam u marinu, gdje ti je usidrena jahta, koštale bi k’o Svetog Petra kajgana. No da bi prodaja Starog placa “prošla”, treba narodu dati nešto što će “popušiti”. Ne možeš tek tako prodati Stari plac. Pa ni Abramoviču. A kamo li nekom našem tajkunu.
To jest, da na Starom placu sagradiš dućan, za sto godina tamo se ne bi zaradilo kuna koliko se na Hajdukovim utakmicama, i zbog Hajdukovih utakmica, suza isplakalo. I od sreće i od tuge. A dok je krize, dakle još godinu-dvije, ovi naši tajkuni baš i nemaju dovoljno love da stvaranjem moćnog Hajduka speru tugu i gorčinu zbog komercijaliziranja svetinje.

NASTAVAK KOLUMNE PROČITAJTE OVDJE