Zalet, skok i sudar prsima u zraku. Nakon baš svakog važnog poena, pobjede, titule... I tako zadnjih 25 godina.
Slika, jedna od slika, koju su oslikali na teniskom terenu i koja je, premda je više nećemo gledati, bila i ostat će samo njihova. Jedinstvena, unikatna, neizbrisiva. Još otkad su kao 17-godišnjaci odigrali prvi profesionalni meč na US Openu, onda kada su im protivnici mislili da su skupljači lopti. Dva i pol desetljeća kasnije otišli su kao legende. Najbolji teniski par svih vremena. Kakav se više neće roditi.
Bob i Mike Bryan smislili su plan za ovaj trenutak još prošle godine. US Open, tamo gdje je sve i počelo 1995., ucrtali su u kalendar za zadnji turnir u karijeri. Atmosfera i ugođaj praznog najvećeg teniskog stadiona na svijetu do kojeg danas u "prime" terminu, uz onaj standardan zvuk zrakoplova koji slijeću ili polijeću s LaGuardije, dopire i zvuk podzemnih željeznica nije ono što su htjeli doživjeti ni izabrati za svoj oproštaj.
Sa šest godina osvojili prvi turnir
- Osjetili smo obojica da je ovo pravi trenutak. U ovim godinama treba puno toga da bismo bili kompetitivni. Volimo igrati i dalje, ali ne volimo takvom naporu izlagati svoja tijela - objasnio je dvije minute stariji brat blizanac Mike zajedničku odluku.
U tu ljubav prema tenisu nitko neće niti može posumnjati jer, a to je samo završni primjer, ostat će ubilježeno da su zadnji meč odigrali u Davis Cupu protiv Uzbekistana. S 42 godine. Uzbekistana koji bi Amerikanci vjerojatno pobijedili i sa sveučilišnom ekipom. Ali njima nije bilo dosta. Tenisa, mečeva, pobjeda. Nikad pa ni s 42 godine za reprezentaciju. Od one prve u Atlanti 1996. pa do te zadnje, 1108. Brojka čiju će veličinu dočarati možda tek ona prvog sljedećeg para iza njih. Todd Woodbridge i Mark Woodforde imali su 600 manje. Šesto!
- 1. pobjeda - 1996. Atlanta - Mark Keil/Dave Randall 7-6, 7-6
- 100. pobjeda - 2002. Scottsdale - Felix Mantilla/Albert Portas 6-1, 6-4
- 200. pobjeda - 2004. Sydney - Yves Allegro/Rainer Schuettler 5-2 ret.
- 300. pobjeda - 2005. Washington - Wayne Black/Kevin Ullyett 6-4, 6-2
- 400. pobjeda - 2007. Houston - James Auckland/Stephen Huss 6-2, 6-2
- 500. pobjeda - 2008. Wimbledon - Frantisek Cermak/Jordan Kerr 6-4, 6-4, 6-2
- 600. pobjeda - 2010. Delray Beach - Taylor Dent/Ryan Harrison 6-7 (6), 7-5, 10-4
- 700. pobjeda - 2011. Montreal - Feliciano Lopez/Fernando Verdasco 6-3, 7-6 (3)
- 800. pobjeda - 2013. Houston - Johan Brunstrom/Jesse Levine 6-3, 6-4
- 900. pobjeda - 2014. Šangaj - Lukasz Kubot/Robert Lindstedt 6-3, 7-6 (1)
- 1.000. pobjeda - 2016. Beč - Pablo Cuevas/Viktor Troicki 6-4, 4-6, 10-7
- 1.100 pobjeda - 2019. Cincinnati - Jeremy Chardy/Fabrice Martin 7-6 (4), 3-6, 10-7
- 1.108. pobjeda - 2020. Davis Cup - Sanjar Fajzijev/Denis Istomin 6-3, 6-4
Teniski reket doživjeli su već s dvije godine i udarali po dnevnom boravku. Otac Wayne igrao je sveučilišni tenis, a majka Kathy polufinale Wimbledona u mješovitim parovima. Tenis je, dakle, bio suđen.
Sa šest godina osvojili su prvi dječački turnir, a s osam na papir zapisali da im je cilj biti prvi na svijetu. I zalijepili ga na hladnjak. Riječi i slova iz te poruke održali su u rujnu 2003., prvom tjednu na svjetskom tronu od ukupno 438.
Roditelji su odlučili da Mike i Bob neće nikada igrati jedan protiv drugog. Barem dok ne postanu profesionalci. Dok su još pokušavali nešto u singlu (Bob je bio 116., Mike 246.), odigrali su tri meča. Mike je dobio dva na challengerima, Bob zadnji na ATP razini 2001. Ali, kako je otac Wayne rekao, oni su bili rođeni za parove. Priča ide da bi roditelji, dok su blizanci bili klinci, unaprijed odredili tko će proći dalje na turnirima kada bi ih ždrijeb spojio. I tako su ih gurali ih dalje od singla. Iz njihove sobe, također, da bi se koncentrirali na školu i tenis, izgurali su i televizor.
- Puno klinaca koji igraju tenis sanja da budu broj jedan u singlu. Ali s dva blizanca i istim DNK-om, s istim trenerom u istom klubu, to je bilo izazovno. Kako možeš biti broj jedan na svijetu ako si broj dva u vlastitoj sobi? Stoga nikad nismo htjeli da igraju jedan protiv drugog. Oni su rođeni za parove - rekao je otac Wayne.
Bob i Mike rođeni su i da budu najbolji prijatelji, poput mnogih blizanaca, iako je kroz silne godine (pa logično) to prijateljstvo doživljavalo trzavice. Tijekom Wimbledona 2006. Bob je nakon jedne tučnjave slomio Mikeovu gitaru. Posljedice? Osvojili su taj Wimbledon. Samo jedan od ukupno 16 Grand Slamova.
Godinu kasnije i Davis Cup. U kojem Amerikancima s njima, Roddickom i Agassijem, mislili su, nije bilo ravnih one 2005. dok se u Carsonu kod 0-2 nisu pojavili Ivan Ljubičić i Mario Ančić. Prije toga Bryani nikada nisu izgubili za reprezentaciju. Jesu tek pet puta u 30 mečeva i samo su ih Hrvati pobijedili dvaput. Čilić i Dodig 11 godina kasnije u okolici Portlanda njima i Amerikancima priredili su "deja vu" iz Carsona.
Braća su uvijek bila svoja, teška za kopirati drugima makar su se mnogi trudili. Braća nisu igrala po teniskim udžbenicima u kojima piše da dešnjak prima servis na "deuce" strani, a ljevak na "ad" strani. Ne, braća su radila obrnuto.
Braća, i to je pravi raritet i jedan od razloga dugovječnosti, nikad nisu bila teže ozlijeđena. Sve do 2018. kada je Bob operirao kuk, a Mike za to vrijeme s Jackom Sockom osvojio još dva Grand Slama, Wimbledon i US Open, čekajući bratov oporavak. Bob je tada i na štakama povremeno dolazio i gledao bratove treninge.
- I dalje smo najbolji prijatelji i imamo čvršći odnos više nego ikad. Znate da može biti teško kada ste cijelo vrijeme zajedno. A mi smo uspjeli napraviti da se nosimo sa svim situacijama.
Htjeli se umiroviti 2012.
I onda kada je Mike u privatnom životu proživljavao teške trenutke. Njegov brak s prvom suprugom Lucillom Williams kulminirao je rastavom početkom 2018.
- To je utjecalo i na naš odnos, na naš tenis. Ja nisam igrao na svojoj razini godinu i dvije.
Kada su u Londonu 2012. osvojili jedino što dotad još nisu - olimpijsko zlato - prvi su put počeli razmišljati o kraju karijere. Sreća da nisu prelomili jer su, počevši od US Opena te godine zaključno s Wimbledonom iduće, držali sva četiri Grand Slama u tom trenutku.
- Tih smo godina bili nezaustavljivi. Kad bismo gubili s breakom, mi bismo se smijali. Nije bilo nikakve negativnosti dok smo igrali.
Što dobro znaju obožavatelji. Svaku fotografiju odradili bi s osmijehom, potpisali svaki autogram, svaku lopticu. Nekad su na teren znali donijeti vlastitu košaru loptica da bi bilo dovoljno za sve obožavatelje. Profesionalci iz udžbenika. Čak i veći.
Otac im je usadio i drugu veliku ljubav - glazbu. Osnovali su Bryan Bros Band zajedno s Davidom Baronom i 2009. godine objavili prvi album "Let it Rip", koji su promovirali na svirkama u klubovima i humanitarnim događanjima. I za to su još imali vremena. Bob je bio na klavijaturama, Mike na gitari ili bubnjevima. U najpoznatijoj pjesmi Autograph svoju dionicu imaju Novak Đoković i Andy Murray.
Kada su stigli na sveučilište u Stanford, i ta priča kaže, nisu ih smjestili u iste sobe, pa je Bob donio svoj madrac u Mikeovu sobu i spavao na njemu na podu. Dugo su godina imali zajednički bankovni račun, a danas, premda su fizički razdvojeni jer Bob sa suprugom Michelle i troje djece živi u Hallandale Beachu na Floridi, a Mike sa suprugom Nadijom i sinom u rodnom Camarillu u Kaliforniji, kontakt održavaju s više poruka i poziva dnevno.
I nastavit će, sada uživajući u svojoj ostavštini. Konkurenciji nenadmašnoj.
Braća Bryan u brojkama:
- 15.110 ATP bodova skupili su u jednoj sezoni (2013.)
- 1.108 pobjeda u karijeri
- 438 tjedana na prvom mjestu ljestvice
- 178 finala na Touru
- 119 titula na Touru
- 39 naslova na turnirima iz Masters 1000 serije
- 30 Grand Slam finala
- 25 pobjeda u Davis Cupu
- 20 godina u nizu osvajali su titule
- 16 Grand Slam naslova
- 15 godina zaredom igrali su u Grand Slam finalu
- 10 puta završavali su godinu na prvom mjestu
- 7 Grand Slam finala zaredom
- 6 Masters 1000 titula u jednoj godini (2014.)
- 4 uzastopna Grand Slam naslova
- 2 olimpijske medalje (zlato - London 2012. zlato, bronca - Peking 2008.)
- 1 Davis Cup titula (2007.)