Bivši hrvatski reprezentativac Sammir (33) gostovao je u četvrtak u A1 nogometnom Podcastu. Pratitelje je oduševio iskrenošću i jednostavnošću, a otvorio se i po pitanju nekih privatnih stvari. Pričao je o svom djetinjstvu u Itabuni.
- Imao sam mirno djetinjstvo, nije bilo toliko kriminala tad, ali sad je užasno. Ovdje auti "spavaju" vani, a u Brazilu ne smijete automobil preko noći ostaviti na otvorenom. Ljudi moraju dizati ograde po dva-tri metra. Tamo ili imaš, ili nemaš - otvoreno je kazao Sammir pa se dotaknuo obitelji:
- Oca nisam ni imao, a majka u Zagreb nikad nije ni došla, bio sam sam. Zato mi je značilo kad me Zdravko Mamić prozvao svojim sinom, 'filhom'. Nažalost, zbog tog nadimka mi je kasnije bilo i neugodno, to mi je bio uteg. Ispalo je da me on gura u reprezentaciju da se prodam, a jedino mene nisu htjeli prodati. Čuo sam da me ne žele pustiti jer druge igrače činim boljima pa se lakše prodaju, ali prodavali su se igrači i nakon mog odlaska iz Dinama.
U Zagrebu je Sammir često znao zaviriti u čašicu.
- Pio sam da zaboravim. Imao sam problema. Jedan od razloga je i taj što mi sestra zadnjih osam-devet godina ima problema s drogom. Najdraže piće mi je viski s kokosovom vodom, to pijem u Brazilu. Nekad ga znam miješati i s energetskim pićima - otkrio je.
Odlazak iz Dinama u Španjolsku bio mi je ostvarenje sna.
- Tih zadnjih nekoliko mjeseci molio sam ljude iz Dinama da me puste negdje na posudbu, nisam više mogao izdržati ovdje. Bilo je teško igrati stalno pred praznim tribinama, u toj negativnoj atmosferi. Realno, već nakon dvije sezone prerastao sam HNL. Imao sam 14-15 godina kad sam pratio Valenciju u Španjolskoj i bio mi je san zaigrati za njih. Otišao sam na kraju u Getafe i tek tamo vidio što znači profesionalizam. Nisam se više mogao za*ebavati. Trebalo mi je neko vrijeme da uhvatim ritam, doveo sam u Madrid kondicijskog trenera iz Beograda i doveo se u red. Trener Getafea me obožavao, a kad sam dobio ponudu iz Kine kazao mi je da će dati ostavku ako me prodaju. Otišao sam, uvjeti su bili sjajni, a trener je idući dan dao ostavku - prisjetio se bivši hrvatski reprezentativac.
Igranje za hrvatsku nogometnu reprezentaciju bilo mu je ostvarenje sna.
- Tko zna, da sam se ranije prodao iz Dinama možda bi me pozvali i Brazilci. Ipak, tamo vladaju neki menadžerski lobiji. Od najmlađih kategorija do seniora, tamo menadžeri nekakve bezvezne igrače guraju u reprezentaciju. Debitirao sam kod Štimca na prijateljskoj utakmici u Rijeci, zabio i gol. Bio sam dobar i s Nikom Kovačem, on me došao gledati u Madrid na utakmici Getafea i Barcelone koju sam odigrao sjajno. Dan ranije imali smo razgovor i kazao mi je da ću biti među 30 kandidata za SP-u Brazilu ako odigram dobru utakmicu, to mi je bila strašna motivacija.
Smatra da je današnji Dinamo po imenima puno skromniji od ondašnjeg.
- Apsolutno, pa tad sam igrao s igračima poput Badelja, Bišćana, Šimića, Šokote, Balabana. Danas Dinamo nema tako kvalitetne igrače, ali imao je trenera. Bjelica im je bio glavni igrač, sve je sjajno posložio. Ipak, za mene će ostati "mali trener" jer mi nije u lice mogao reći da me ne želi u Dinamu. Trebao sam i treći put doći u Dinamo, Zdravko je kazao da me želi, Bjelica mi je rekao da me želi, a onda mi se dva-tri tjedna nije javio. Pa se Zdravko javio i rekao da ga u klubu ne slušaju, da ništa od mog dolaska...
A gdje su najbolji izlasci u Zagrebu?
- Uh, ne znam, više ne izlazim, haha. Prije se moglo izaći u bilo koji klub na Jarunu, bilo je sjajno, danas tog više nema. Smeta mi što su uvijek potencirali da puno pijem, da radim nerede u svlačionici, a ja nikad nisam izlazio sa svojim suigračima. Radio sam sranja sam. Izlazio sam s prijateljima koji uopće nisu nogometaši, družio se s Draperom... Danas živim u miru, nema pritiska, ovo su mi najbolji dani karijere. Smeta mi što se o meni pisalo kao o onom koji radi nerede, a, recimo, Domagoj Vida otvori pivo u autobusu i o tome se više i ne piše. Pa da sam ja to napravio poslali bi me na liječenje. Kad sam se smijao govorili su mi da se za*ebavam, kad sam bio ozbiljan govorili su da sam ljut, depresivan. Nikad nije bilo dobro. Promatrao se svaki moj pokret, jesam li nekom rekao dobar dan i slično...
Zna što će raditi nakon karijere.
- Ne želim biti trener, ali vidim se kao skaut za brazilsko tržište. Ali ono, bez presinga, želim raditi bez ugovora. Sigurno ću ostati živjeti u Hrvatskoj pa tu i tamo skoknuti do Brazila.
Jedan od najdražih suigrača bio mu je Ante Rukavina.
- Strašan igrač, guštao sam igrati s njim. Mogao je napraviti puno više, a uvijek kad sam ga pitao zašto ne igra bolje kazao mi je: 'Neda mi se'. Uopće nije volio taj život profesionalnog nogometaša, zato se i umirovio s 29 godina. Badelj mi je isto bio super, ali i Miroslav Slepička. Baš je znao zadržati loptu, asistirati. Danas mi se u Dinamu sviđa Bruno Petković, sličan je kao Miroslav, žao mi je što nikad nisam igrao s Petkom.
Da može uzeti hrvatsko ime, zna koje bi to bilo.
- Dominik, to ime mi se sviđa. A hrvatska verzija mog imena bila bi Jure - nasmijao se.