U jednoj od najdramatičnijih, vjerojatno i najvažnijih utakmica u povijesti Cibone i hrvatske košarke ispružena ruka Darija Šarića spriječila je Simonovića da pogodi tricu za produžetak.

Dario Šarić zaista je čudotvorac. Naravno da nije jedini zaslužan za ovu šokantnu pobjedu, ali bez njega ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Cibonino vodstvo 50-31 sredinom treće četvrtine izgledalo je nestvarno. Zvezda je igrala u neopisivom grču, ispalili su 32 i pogodili samo dvije trice na utakmici, pucali su nevjerojatnih šest posto “za tri”. U završnici su Beograđani krenuli u furiozni povratak protiv iscrpljenih “cibosa”, no nasreću - ostali su kratki.

Šarić je zabio 21 koš uz čak 15 skokova i šest asistencija, ali perfekcionist kakav jest, ne može si oprostiti dva promašena slobodna bacanja u samoj završnici.

- Ne bih htio biti prost, ali ispao sam zadnja... Požurio sam, nisam se smirio, kao da sam napunio gaće. Ispalo je da nije bilo važno, ali meni je važno jer svaki dan vježbam - prekritičan je prema sebi bio Šarić.

Osim što je zabijao, skakao, asistirao i igrao obranu, stigao je i paziti na trenera Rimca gurajući ga natrag u prostor za trenere da ne bi dobio tehničku.

- Ma mi svi imamo prijateljski odnos, svi emocionalno proživljavamo, teško je ostati hladan - nasmijao se Šarić.

Sad kad je Cibona bez prebijene pare u blagajni osigurala plasman u Euroligu, možda se pojavi zrnce šanse da Šarić još jednu godinu ostane u Zagrebu:

- Ne znam još, ne bih sad o tome. Ali šansa definitivno postoji...