Dok se nogometni navijači diljem svijeta spore oko pitanja koji je Ronaldo bolji, brazilski Luís Nazário de Lima ili portugalski Cristiano dos Santos Aveiro, za navijače Hajduka dileme nema, za njih je najbolji Ronaldo onaj iz hercegovačkih Turčinovića pored Širokog Brijega, Stanko Bubalo, legendarni napadač koji danas slavi okrugli 50. rođendan. Veliko slavlje je izostalo, jer danas Bubalov Široki igra prvenstveni ogled protiv Veleža, ali Stankov kum i prezimenjak Ivan iznenadio ga je s tortom.
- Okrugla je brojka ali nisu ovo godine za slaviti, ha, ha, ha - javio nam se Stanko iz Turčinovića, mjesta koje je proslavio i krupnim slovima upisao na nogometnu kartu, a odnedavno je jedno od zaštitnih imena Hajdukove marketinške kampanje.
- Nadao sam se da će juniori osvojiti Ligu prvaka pa bi slavlje bilo dvostruko, stvarno mi je žao propuštene prilike, ali ovi momci su čudo, svi smo ponosni na njih, ipak su dogurali do finala Lige prvaka mladih. Oni su Hajdukova budućnost i treba ih uvoditi u prvu momčad. Ima tu jako zanimljivih igrača...
A kako je Stanko postao Ronaldo iz Turčinovića priča je jednostavna.
- Znao sam u driblingu proći po nekoliko obrambenih igrača i nakon toga postići pogodak, nešto slično kao što je u to vrijeme radio i Ronaldo. U to vrijeme sam se počeo šišati na kratko, a navijačima ne treba puno da nešto tako smisle. Prozvali su me Ronaldo, a ono iz Turčinovića dogodilo se nekako samo po sebi.
Da ne bi bilo zabune, Stanko je dobio nadimak po brazilskom Ronaldu, s kojim je dijelio osjećaj za gol i dribling. A taj svoj pomalo neobičan dribling duguje nezgodi iz djetinjstva: prijelomu desne noge, zbog čega je naučio podjednako dobro vladati s obje noge.
Iako se nakon njegovog dolaska u Hajduk Splitom proširila priča kako je Stanko malo ''van škvare'' zbog toga što ga je u mladosti udario autobus, to nije istina.
- Čuo sam i ja te priče, ali nema to veze s istinom, da me udario autobus, ne bih se sigurno bavio nogometom, a kamoli vrhunskim. Ljudi izmišljaju svašta, pa ako upali, upali... Ja sam takav kakvoga me Bog stvorio, te moje kretnje i dribling smatram svojom prednošću a ne manom, ne možemo svi biti idealno građeni. Uostalom, na terenu se najbolje vidjelo jesu li mi građa i dribling smetali ili pomagali.
A Stanko je bio ljubimac navijača Hajduka, tih i skroman, čovjek iz naroda koga su obožavali, pogotovo nakon sjajnog gola koji je zabio Dinamu u travnju 2001. godine, tako što je povaljao Tomislava Butinu i Gocu Sedloskog i zabio u prazan gol. Kasnije je dodao još jedan, Hajduk je slavio 3-1.
- Bila je to jako važna utakmica, a taj gol mi je obilježio karijeru. I danas ga se navijači Hajduka rado sjećaju i čestitaju mi na njemu. U tom trenutku nisam znao koliko je to važan gol, gol koji će nam kasnije donijeti i naslov prvaka, ali za mene je taj trk prema krcatom sjeveru bio najljepši doživljaj u karijeri. Taj trk i doček na Rivi nakon što smo osvojili naslov prvaka u Varaždinu. Bili su to nezaboravni dani, jedna jaka momčad Hajduka s trenerom Vulićem....
Stanko je počeo igrati nogomet uz starijeg brata Zorana i vrlo brzo je preskočio konkurente iz generacije, zaredali su nastupi za razred, školu, kasnije i za prvu momčad Širokoga.
- Zapazio me trener Mandić, koji je obilazio škole i okupljao talentirane mladiće. Sve skupa bilo je prilično neozbiljno dok se osnivanjem lige Herceg-Bosne nije počelo kvalitetnije i redovitije trenirati. Nisam prošao pravu školu nogometa, ali vremenom sam usavršio tehniku i navikao igrati na osjećaj, na prirodni talent. Ovo što je meni Bog dao ne može se naučiti.
Stanko je brzo postao jedan od najboljih igrača tadašnje Ligu Herceg-Bosne, lige po svemu neobične zbog toga što su, primjerice, na gostovanje u Orašju putovali 24 sata, preko Splita, Senja, Zagreba, Vinkovaca...
- Mi smo se šalili da bismo prije stigli u Tokio nego u Orašje. No u takvom okruženju dobro je da se natjecanje uopće i održavalo.
Otopljavanje odnosa između zaraćenih strana donijelo je i prve međusobne susrete, ali Stanko je iz Širokog otišao 1995.
- U Širokome sam igrao do do prvog razigravanja za prvaka Federacije. Osvojili smo četiri prvenstva Herceg-Bosne za redom i za izlazak u Europu trebalo je u razigravanje sa bošnjačkim klubovima. Tamo su me vidjeli ljudi ih Hrvatske i imao sam ponude Rijeke, Osijeka... Pokojni Stjepan Spajić iz Dragovoljca i direktor Širokog Zlatan Jelić bili su također uporni, ali se nisu uspjeli dogovoriti. Na kraju se pojavio Novalić s konkretnom ponudom i odveo me u Osijek. Sudbina je tako htjela i zadovoljan sam da je tako ispalo. Da sam tada otišao u Hajduk, koji me također želio, vjerojatno bih “izgorio”, ne bih se snašao. Ovako sam korak po korak napredovao i ipak došao do željenog cilja i zaigrao za Hajduk.
Nakon Hajduka, Stanko je otišao u austrijski Kärnten, odakle se vratio u Široki i prije deset godina se povukao u igračku mirovinu, iz koje izlazi jednom godišnje kada zaigra na tradicionalnom ''Turniru 4 kafića – Memorijalu Dino Petrinović''. Stanko je jedan od igrača koji redovito dobije najveći pljesak.
- Drago mi je što me se ljudi i dalje sjećaju, ali turnir je ugašen ove godine i to mi je jako žao. Nadam se da će se organizatori ipak odlučiti nastaviti ovu lijepu priču. Svake godine rado sam se odazivao i moram priznati da sam svaki put bio ganut do suza podrškom sa tribina. Publika kakvu ima Hajduk nema niti jedan klub i samo zbog njih sam se vraćao. Noge više ne služe kao nekada, ali srce me vuklo. Hvala im od srca na podršci, a ako mogu zaželjeti želju za rođendan onda je to da se turnir nastavi i, naravno, da Hajduk postane prvak
Neki detalji Stankove nogometne karijere malo su poznati javnosti.
- Igrao sam onu spornu utakmicu za Osijek, kad je Rijeka na Kantridi ostala bez naslova prvaka. Zabio sam za 1-0, Musa je izjednačio na 1-1, onda je bio onaj sporni detalj, gol iz zaleđa ili ne... Igrao sam i u Varaždinu kada je Hajduk pobijedio 4-2 i osvojio naslov prvaka. Dao sam dva gola, a druga dva je dao Ivan Leko, jedan iz penala na meni, a drugi nakon slobodnog udarca, koji sam izborio. Bila je to nezaboravna sezona...
Sada, kad je u igračkoj mirovini i radi u svom Širokom, Stanko žali samo za pokojom utakmicom više u dresu reprezentacije.
- Odigrao sam prijateljsku utakmicu protiv Francuske, 15-ak minuta prije kraja zamijenio sam Stanića te kasnije odigrao turnir u Koreji. Pored Bokšića, Šukera, Asanovića, Bobana, Štimca, Solde, Stanića, Jarnija... bilo je gotovo nemoguće izboriti mjesto u reprezentaciji koja je bila treća na svijetu. Meni je to bila velika čast, sjećam se i sada kako sam poziv iz Osijeka dobio u Tučepima, gdje sam se odmarao u pauzi prvenstva. Rapaić je otkazao, a mene je Ćiro pozvao među legende. Nikad neću zaboraviti kad sam ušao protiv Francuza, dobio sam prvu loptu, pogledam lijevo Marcel Desailly, pogledam desno Lilian Thuram. To je za mene bilo nešto neopisivo. I prijateljski ogled s Interom u Zaprešiću prije toga, u špici napada Bokšić, Šuker i ja...
Stanko se ima čega sjećati: sjajne momčadi, veliki igrači, prijatelji...
- Eto, igrao sam s Bjelicom, Musom, mojim dragim Almirom Turkovićem.... Ne mogu ni nabrajati sve jer ću nekoga sigurno zaboraviti - zaključio je Stanko.