I dok se nogometni navijači diljem svijeta spore oko pitanja koji je Ronaldo bolji, brazilski Luís Nazário de Lima ili portugalski Cristiano dos Santos Aveiro, za navijače Hajduka dileme nema, za njih je najbolji Ronaldo onaj iz hercegovačkih Turčinovića pored Širokog Brijega - Stanko Bubalo. Legendarni napadač, koji danas slavi 47. rođendan.
- Neće biti neko veliko slavlje, nije okrugli pa ga posebno ni ne slavim, ali počastit ćemo se malo u krugu obitelji i proslaviti - javio nam se Stanko iz njegovih Turčinovića, mjesta koje je proslavio i krupnim slovima upisao na nogometnu kartu.
- Karantena je i kod nas, ne izlazimo puno, ali nije na selu isto kao u gradu, mi ipak možemo izaći u dvorište, do vrta...
A kako je Stanko postao Ronaldo iz Turčinovića priča je jednostavna.
- Znao sam u driblingu proći po nekoliko obrambenih igrača i nakon toga postići pogodak, nešto slično kao što je u to vrijeme radio i Ronaldo. U to vrijeme sam se počeo šišati na kratko, a navijačima ne treba puno da nešto tako smisle. Prozvali su me Ronaldo, a ono iz Turčinovića dogodilo se nekako samo po sebi.
Da ne bi bilo zabune, Stanko je dobio nadimak po brazilskom Ronaldu, s kojim je dijelio osjećaj za gol i dribling... A taj svoj pomalo neobičan dribling duguje nezgodi iz djetinjstva: lomu desne noge, zbog čega je naučio podjednako dobro vladati s obje noge.
Iako se nakon njegovog dolaska u Hajduk Splitom proširila priča kako je Stanko malo ''van škvare'' zbog toga što ga je u mladosti udario autobus, to nije istina...
- Čuo sam i ja te priče, ali nema to veze s istinom, da me udario autobus, ne bih se sigurno bavio nogometom, a kamoli vrhunskim. Ljudi izmišljaju svašta, pa ako upali, upali... Ja sam takav kakvoga me Bog stvorio, te moje kretnje i dribling smatram svojom prednošću a ne manom, ne možemo svi biti idealno građeni. Uostalom, na terenu se najbolje vidjelo jesu li mi građa i dribling smetali ili pomagali.
A Stanko je bio ljubimac navijača Hajduka, tih i skroman, čovjek iz naroda koga su obožavali, pogotovo nakon sjajnog gola koji je zabio Dinamu u travnju 2001. godine, tako što je povaljao Tomislava Butinu i Gocu Sedloskog i zabio u prazan gol. Kasnije je dodao još jedan, Hajduk je slavio 3-1...
- Bila je to jako važna utakmica, a taj gol mi je obilježio karijeru. I danas ga se navijači Hajduka rado sjećaju i čestitaju mi na njemu. U tom trenutku nisam znao koliko je to važan gol, gol koji će nam kasnije donijeti i naslov prvaka, ali za mene je taj trk prema krcatom sjeveru bio najljepši doživljaj u karijeri. Taj trk i doček na Rivi nakon što smo osvojili naslov prvaka u Varaždinu. Bili su to nezaboravni dani, jedna jaka momčad Hajduka s trenerom Vulićem....
Stanko je počeo igrati nogomet uz starijeg brata Zorana, i vrlo brzo je preskočio konkurente iz generacije, zaredali su nastupi za razred, školu, kasnije i za prvu momčad Širokoga....
- Zapazio me trener Mandić koji je obilazio škole i okupljao talentirane mladiće. Sve skupa bilo je prilično neozbiljno dok se osnivanjem lige Herceg-Bosne nije počelo kvalitetnije i redovitije trenirati. Nisam prošao pravu školu nogometa, ali vremenom sam usavršio tehniku i navikao igrati na osjećaj, na prirodni talent. Ovo što je meni Bog dao ne može se naučiti.
Stanko je brzo postao jedan od najboljih igrača tadašnje Lige Herceg-Bosne, lige po svemu neobične zbog toga što se, primjerice, na gostovanje u Orašju putovao 24 sata, preko Splita, Senja, Zagreba, Vinkovaca...
- Mi smo se šalili da bismo prije stigli u Tokio nego u Orašje. No u takvom okruženju dobro je da se natjecanje uopće i održavalo u ratnom okruženju..
Otopljavanje odnosa između zaraćenih strana donijelo je i prve međusobne susrete, ali stanko je iz Širokog otišao 1995.
- U Širokome sam igrao do do prvog razigravanja za prvaka Federacije. Osvojili smo 4 prvenstva Herceg - Bosne za redom i za izlazak u Europu trebalo je u razigravanje sa bošnjačkim klubovima. Tamo su me vidjeli ljudi ih Hrvatske i imao sam ponude Rijeke, Osijeka... Pokojni Stjepan Spajić iz Dragovoljca i direktor Širokog Zlatan Jelić bili su također uporni ali se nisu uspjeli dogovoriti. Na kraju se pojavio Novalić sa konkretnom ponudom i odveo me u Osijek. Sudbina je tako htjela i zadovoljan sam da je tako ispalo. Da sam tada otišao u Hajduk koji me također žalio vjerojatno bih “izgorio”, ne bi se snašao. Ovako sam korak po korak napredovao i ipak došao do željenog cilja i zaigrao za Hajduk.
Nakon Hajduka Stanko je otišao u austrijski Kärnten, odakle se vratio u Široki i prije deset godina se povukao u igračku mirovinu, iz koje izlazi jednom godišnje kada zaigra na tradicionalnom ''Turniru 4. kafića – Memorijalu Dino Petrinović''. Stanko je jedan od igrača koji redovito dobije najveći pljesak.
- Drago mi je što me se ljudi i dalje sjećaju, dok budem mogao dolazit ću, uvijek me rado vide i to me drži i motivira...
Neki detalji Stankove nogometne karijere malo su poznati javnosti.
- Igrao sam onu spornu utakmicu za Osijek, ono kad je Rijeka ostala bez naslova prvaka... Zabio sam za 1:0, Musa je izjednačio na 1:1, onda je bio onaj sporni detalj, gol Hasanića iz zaleđa ili ne... Igrao sam i u Varaždinu kada je Hajduk pobijedio 4-2 i osvojio naslov prvaka. Dao sam dva gola, a druga dva je dao Ivan Leko, jedna iz penala na meni, a drugi nakon slobodnog udarca, koji sam izborio... Bila je to nezaboravna sezona...
Sada, kad je u igračkoj mirovini i radi u svom Širokom kao trener kadetske momčadi, Stanko žali samo za pokojom utakmicom više u dresu reprezentacije.
- Odigrao sam prijateljsku utakmicu protiv Francuske, 15-ak minuta prije kraja zamijenio sam Stanića te kasnije odigrao turnir u Koreji. Pored Bokšića, Šukera, Asanovića, Bobana, Štimca, Solde, Stanića, Jarnija... bilo je gotovo nemoguće izboriti mjesto u reprezentaciji koja je bila treća na svijetu. Meni je to bila velika čast, sjećam se i sada kako sam poziv iz Osijeka dobio u Tučepima, gdje sam se odmarao u pauzi prvenstva. Rapaić je otkazao, a mene Ćiro pozvao među legende. Nikad neću zaboraviti kad sam ušao protiv Francuza, dobio sam prvu loptu, pogledam lijevo Marcel Desailly, pogledam desno Lilian Thuram. To je za mene bilo nešto neopisivo... I prijateljski ogled s Interom u Zaprešiću prije toga, u špici napada Bokšić, Šuker i ja...
Stanko se ima čega sjećati...
Sjajne momčadi, veliki igrači, prijatelji... Eto, igrao sam s Bjelicom, Musom, mojim dragim Almirom Turkovićem.... Ne mogu ni nabrajati sve jer ću nekoga sigurno zaboraviti... - zaključuje Stanko, čija potpisana fotografija nastala nakon povijesnog gola Dinamu i danas visi na stadionu u Širokom, dok su je neki navijači tetovirali za uspomenu. I Stankova 'sedmica' u kojoj je zabio dva gola DInamu u toj povijesnoj sezoni sačuvan je u jednoj od brojnih splitskih kolekcija Hajdukovih dresova...