Sljedeće godine slavimo 115 godina kluba, rekao je predsjednik Rijeke Damir Mišković na predstavljanju nove klupske monografije 'Rijeka bijelih snova'.
Nakon niza povijesnih i pravnih istraživanja uskoro će biti ispravljen i klupski statut, sa 25. studenim 1906. kao datumom utemeljenja kluba.
POGLEDAJTE VIDEO: Rijeka bijelih snova!
Povijest se može prekrajati, ali istina ne. A istina je da Rijeka i Rujevica s punim pravom i čistom logikom baštine nasljeđe Sportivo Olympie, Sportivo Glorije, Unione sportive Fiumane i Kvarnera. To je jedan te isti klub stvoren željom nogometaša, a rušen je i ime su mu mijenjali vlastodršci ovisno o tome kojoj su je ideologiji, zbog vlastitog dupeta, klanjali.
Davne 1906. Rijeka je bila bila dio Banske Hrvatske koja je pak bila pod Austro-Ugarskom. To se promijenilo 1918. osnivanje države Slovenaca, Hrvata i Srba. Pa je 1920. bila Slobodna država Rijeka, pa 1925. pripala Italiji i to podijeljena mostom na Rječini: Fiume u Italiji, a Sušak u Kraljevini SHS.
Od '43-'45 grad je okupirao Treći Reich, a oslobođenjem 3. svibnja 1945. Rijeka je vraćena matici Hrvatskoj, ali u okviru komunističke Jugoslavije u kojoj su 1945. Sušak i Rijeka i formalno ponovno spojeni u jedan grad. Od 1991. Rijeka je dio slobodne i neovisne Republike Hrvatske.
Pa sad ti, poštovani čitatelju, pobroji sve te države, ideologije, granice i putovnice, povijesne vihore koji su Rijeku vrtjeli u prošlome stoljeću u kojem je klub osnovan pa do dana današnjega ne samo preživio nego uživao svoje najblistavije doba baš u proteklome desetljeću.
A činjenice o sljedništvu su jednostavne i ogoljene u datume zapravo stanu u četiri-pet kratkih točaka 'dnevnog' reda:
- 1906. osniva se Sportivo Olympia
- 1918. osniva se Sportivo Gloria
- 1926. Olympia i Gloria spajaju se u Unione Sportiva Fiumana
- 1945. komunisti gase Fiumanu pa 1946, osnivaju Kvarner
- 1954. Kvarner mijenja ime u ono koje nosi i danas: Rijeka
I Olympia, i Gloria, i Fiumana, i Kvarner i Rijeka do 2015. igrali su na Kantridi koja je još jedna ilustracija kontinuiteta i prelijevanja bezbrojnih riječkih generacija kroz četiri nogometna kluba.
A u povjesnicama će ostati upisano kako je HNK Rijeka, pred Božić godine 2020., ispravila nepravdu koju su joj nanijele komunističke vlasti i samoj sebi vratila povijest koja joj - činjenično pripada.
Iz kluba prijatelja, zagrebačke Lokomotive, na društvenim su mrežama Rijeku 'podsjetili' kako je 'Trend podmladiti se, a ne postarati se', a s Rujevice je odgovoreno: 'Kako gdje. Imamo mi jednog navijača i člana kluba od 109 godina. I istinu su rekli...
Taj je navijač ne samo da je najstariji živući član Hrvatskog nogometnog kluba Rijeka nego i najstariji Hrvat! Klub mu je prošle godine i službeno uručio člansku iskaznicu, a onda je u eter dospjela i fascinantna životna priča Hrvata, navijača Rijeke i američkog marinca s Iwo Jime - Josipa Kršula (109).
Rijeka je rođena 25. studenoga 1906., a barba Josip 10. prosinca 1911. Skoro vršnjaci. Kršul se 2012., nakon smrti njegove voljene Milice, iz SAD vratio u Selce, u Hrvatsku iz koje je otišao 1936. U Rotterdamu se ukrcao na brod Zvir, na svoje prvo putovanje, potom obilazeći cijeli svijet, do početka rata.
U osvrt rata, s brodom Kotar zatekao se u teksaškoj luci Galveston gdje u početku radi u restoranu hrvatskih iseljenika kao perač suđa, a potom konobar. Uključenjem SAD-a u rat, poput tisuće mladih Amerikanaca, Josip se priključuje američkoj vojsci, što je, osim patriotizma, bio najbrži put do američkog državljanstva, koje je tad, kao i sad, bilo ključno za napredovanje u karijeri.
Na Pacifiku ga je dočekao pakao, a Iwo Jimu pamti kao dugotrajnu, tešku bitku u kojoj je svakodnevno gledao suborce kako ginu i bivaju ranjavani. Nakon povratka u SAD, vojska se Josipu odužila - mogao je birati grad u kojem želi živjeti, a odabrao je San Francisco. Tu mu je osiguran i posao održavanja telekomunikacija u Western Unionu gdje provodi cijeli svoj radni vijek.
Upravo u tom gradu, u kojem je obožavao šetati uz rijeku i gdje je u susjednom Watsobvilleu, zaljevu Monterey, živjelo mnogo hrvatskih iseljenika. Josip je tu upoznao je svoju Mildred, tj. Milicu ili Milenu, kako su je zvali Hrvati, a čiji su roditelji porijeklom poticali iz Like. Oboje već u srednjim godinama, oženili su se 70-tih, a zajedničke djece nisu imali (Milica je imala kći i sina iz prvog braka).
Nakon njegovog umirovljenja kupili su imanje 60-tak milja od San Francisca gdje su uzgajali krave, prodavali mlijeko i uredili apartman kojeg su iznajmljivali studentima, a Josip je uz to obavljao vodoinstalaterske i električarske radove. U zlatnim vremenima tadašnjeg gospodarskog booma živjeli su zadovoljno i sretno.
Njegova sestra Jelena živjela je 102 godine, a Kršulu su američki veleposlanik u Hrvatskoj i izaslanstvo američkih marinaca nedavno uručili posebno priznanje. Jedan je od rijetkih živih veterana američke vojske iz Drugog svjetskog rata.
Barba Josip jutro voli započeti kavom i čitanjem novina, ponekad se uz kavu popije i čašica nečeg 'konkretnijeg'. Nerijetko se iz njegove kuće čuje i pjesma pa njegov nećak Žarko na upit o najstarijem Hrvatu kaže: 'Ma da zdrav... On vam je k'o zmaj'!