Da Rijeka naslov prvaka i Kup nije osvojila u suradnji s Dinamom, suđenje bi koji put bilo stvarno frustrirajuće. Ali previše je zajedničkih fotki s Mamićem i Miškovićevih rečenica da bi kuknjava bila doista uvjerljiva. Što se Rijeke tiče, od prošle je sezone Dinamova dominacija podnošljiva. Bila bi podnošljiva i da Rijeka idućih pet sezona ne osvoji ni jedan naslov. Deset godina? E, to bi već bilo previše. To više ne bi bila suradnja s Dinamom. To bi već bila druga, riječka Lokomotiva. Tako, delegiranja, penali, zaleđa i kartoni Hajduku stvarno smetaju. Prosvjeduje li Rijeka, uvijek je pred očima fotografija: Mamić, Mišković i kaputić.

Danas je samo insajderima jasno naljuti li se Mišković koji put na Mamića, i želi li on doista voditi hrvatski nogomet, ili je bijes režiran. I njegovi potezi u HNS-u također. Svi mi koji s više ili manje strasti promatramo zbivanja, a zapravo uživamo u engleskom, njemačkom ili čijem već nogometu, pojma nemamo što je kod kuće stvarno, a što je predstava. Otkad je narod polako počeo kužiti koliko su HDZ i SDP isti, nije ga baš lako uvjeriti da Mamić i Mišković nisu igrači istoga “kluba”.

Želi li Rijeka uvjeriti, posebno neutralnu javnost, da joj postojeće stanje u nogometu ne odgovara, morat će biti uvjerljivija. Jer, kako sad stvari stoje, sve previše podsjeća na davnu Bokšićevu izjavu. Svi znaju zašto je sudac svirao penal. I, iako to malo tko priznaje, stanje svima odgovara. Oštetio te je za penal, drugi put mu neće trebati bod za naslov, a tebi će trebati da ostaneš u ligi, i dobit ćeš bod. Zato igrača koji se zbog nepošteno dosuđenog penala dogovori s golmanom da ostane na crti jer će mu dodati loptu publika slavi kao heroja, ali ga klub na kraju sezone proda. Taj ne kuži poredak u svemiru.

Dinamo je glavni. Neki su karijeru napravili kupeći ostatke Dinamove gozbe, ili zadovoljavajući se mrvicama sa stola, drugi mrvicama s poda. Tu je i opcija odbijanja kupljenja mrvica. No jasno je tko ima svako pravo ljutiti se na Mamića, a tko, hebiga, nema.