Stari, osjećam se sramotno. Ovo je bilo užasnije čak i od one Barićeve izvedbe s Englezima u Portugalu, poslao je poruku jedan vatreni navijač, koji je tugu utapao pivom negdje na Sohou. Ostalo je još onih 500 metara po Olympic Wayu od Wembleya do metroa, još nakon svega treba trčati da su uhvati zadnji "tube", i trenutno sklepana pjesma dvojice engleskih navijača. Onako pijani, klate se istim putem, frfljaju i dodaju nove stihove, ali uvijek je isti onaj koji pjeva "Five One". I tih 45 minuta do Baker Streeta, mjesta na kojemu je ordinirao Sherlock Holmes i blizu kojega je čuveni muzej Madame Tussauds, pokušavamo riješiti enigmu sramotne večeri u kojoj su hrvatski igrači i izbornik doista izgledali kao voštane figure. I sjetio sam se te ljetne večeri 2004. u kojoj se zbog Otta Barića na prekrasnom lisabonskom Luzu crvenilo desetak tisuća ljudi. Vicotria Beckham, desetak metara dalje, skakala je pri svakom Davidovu dodiru s loptom, dok su se s Hrvatskom poigravali prije svih Frank Lampard i Wayne Rooney. Čak smo i vodili, onda i smanjili golom Tudora, izgubili "samo" 4-2, ali osjećali smo se poniženo. Sjećam se, Robert Prosinečki, tada izvjestitelj Večernjaka, zamalo se sakrio pod novinarsku klupu da ga nitko ništa ne bi pitao. Naravno, Otto je bio kriv. I novinarima i navijačima pa i igračima. Odmah ga je Hrvatska počela smjenjivati, ni ne znajući da smo zapravo jako sretni. Jer, tada su postojale opcije.
Naime, neki su zagovarali Cicu, drugi Ivankovića, treći su lamentirali da je najbolje rješenje stranac, četvrti su agitirali za Ćiru, Ivića, Novoselca, Katalinića, Vulića i koga sve ne. A točno su znali što su zamjerali Ottu. To što je Živković bio kapetan i u toj utakmici igrao neku čudnu poziciju između obrane i napada. To što nije igrao Olić nego Rapaić, što je Klasnić u životnoj formi sjedio na klupi, baš kao i talentirani Srna, što u Portugal nije odveo buduću veliku zvijezdu Niku Kranjčara. Što su igrali Rosso, Mornar, Šokota, Bjelica...
Pet godina kasnije na Wembleyu, izgledali smo triput gore. Robert Prosinečki, sada član stožera, nije bio ovdje, ali vjerujemo da se opet negdje skrivao od srama. Opet su tu bili i Wayne Rooney i Frank Lampard, vjerojatno negdje u masi i Victorija Beckham. Bilo je tu sigurno još onih koji su svjedočili Barićevu debaklu, naravno, i novinari su većinom uvijek isti. Ali nitko, baš nitko, nije rekao: "Slavene, bilo je dosta, vrijeme je..." Ne zato što je Bilić omiljen i popularan, ne zato što ima kredita zbog ranijih zasluga ili zbog sličnih "paranoja". Ne, on je još uvijek u igri za Južnu Afriku i to treba poštivati. Ali, ni to nije jedini razlog...
Naime, tko će doći nakon njega. Tada je, u Lisabonu, svatko imao svog aduta. A danas? Ivanković? Pa, tek smo ga se riješili! Ivić? Ne zanima ga više taj posao! Katalinić? Gdje je on? Štimac? Bi li on doista bio samo izbornik ili i sve drugo? Stranac? Mourinho je zauzet, Capello isto, Hiddink također. A i koštaju. Ostali? Kvaliteta upitna.
A i što bi to oni promijenili? Dobro, Bilić je pogriješio s Pokrivačem, trebao ga je staviti u sredinu. Ali, bi li Čale bio bolji? Tko bi to trebao zamijeniti propusne Šimunića i Križanca? Drpić ili Lovren? Srna je neprepoznatljiv, ali tko je bolji? Ili od Nike Kranjčara? Pranjić mora van, a tko će unutra... Greška je bio i Jurić, ali zar je Vukojević za njega Gerrard? Jednog će dana možda uz Modrića igrati Sharbini, u prvih 11 ustalit će se Mandžukić, ali što dalje? Više od te Bilićeve petice brine pogled u budućnost. Izbornik će otići, poslije Kazahstana ili poslije SP-a. Otići će i neki igrači u mirovinu, za pet, šest godina, drugi neće biti u kadru novoga izbornika. Ali, tko će ih naslijediti? Deset godina nismo proizveli stopera, 15 godina pravog lijevog beka. I zato, navijajmo da prođemo Kazahstan, odemo u Afriku i na još neko vrijeme zaboravimo ono što nas čeka. Uskoro!