Krenulo je čim se reprezentacija okupila, nastavilo u drugoj utakmici prvenstva, a kulminiralo u polufinalu. Ozljede su i ovoga puta "ubile" hrvatsku reprezentaciju u lovu na zlato, koje čekamo još od ljeta 2004. godine.
Buntić je zbog ozljede ramena otpao odmah na početku priprema. Lacković je pokušao, ali samo jedan udarac po operiranom prstu u ogledu s Alžirom bio je dovoljan da završi prvenstvo. Otpao je i Manuel Štrlek, s leđima se "borio" Damir Bičanić, a tijekom turnira virozu je pokupio Jakov Gojun. Cimera Domagoja Duvnjaka odmah su "evakuirali", no nije se izvukao. U noći prije Danske spuštali su mu temperaturu, uoči utakmice dali su mu injekciju, ali svejedno je igrao s temperaturom 37,8. Pa onda još i Drago Vuković u 15. minuti...
- Istina je da smo imali puno problema, ali nismo željeli o tome ni razmišljati - kaže izbornik Goluža.
Na to su, uostalom, i navikli. Hrvatski rukometaši svako prvenstvo završavaju s ozljedama, u bolovima, s teškim posljedicama. A nije lako to sve izdržati ako na klupi imaš klince poput Stepančića i Mandalinića.
Balić? Do polufinala je i bez njega išlo odlično, ali jako dobro bi došao u ovakvoj situaciji. I on, i Buntić, i Lacković...
- Falio nam je vanjski šut, nismo bilo dovoljno konkretni. Iako, činjenica je da smo prespavali prvi dio utakmice i poslije se bilo jako teško vraćati - rekao je Zlatko Horvat.
Hrvatska već devet godina nije otišla do kraja na jednom velikom natjecanju. I u toj priči ozljede uporno igraju veliku ulogu. No možda je došlo vrijeme da se i tome jedanput konačno doskoči.