Transplantacija bubrega i silne komplikacije ostavile su traga na Ivanu Klasniću. Napao ga je i virus zbog čega je ostao bez kose. U nogometnu mirovinu otišao je prije devet godina, ali i dalje ne može bez najvažnije sporedne stvari na svijetu.
Živi u njemačkom Hamburgu i igra za veterane Croatije, kluba kojeg čine doseljenici iz Hrvatske. No, uvjeti su jako loši, nemaju nikakvu podršku grada, a teren dijele s poljskim klubom Polonia. Jednog poslijepodneva tamo ga je zatekao novinar Bilda. Izrazio je svoje ogorčenje odnosom grada.
- Ovo što nam gradske vlasti rade je bezobrazno. Na igralište su postavljeni nosači za reflektore i sva infrastruktura, ali nikako da nam montiraju žarulje i tako reflektore učine funkcionalnima. Govore nam da će nam dati svjetlo i onda nam ga ne daju, a mi ga trebamo sada. Povraća mi se od takvog odnosa prema nama - kazao je ljutiti Klasnić i poslao molbu.
- Ne radi se tu samo o nama starijima, na ovom terenu treniraju i djeca. Zahtijevam da nadležni hitno dođu ovdje, instaliraju svjetla i upale ih. Osim toga, uz igralište nemamo tuševe ni svlačionice pa se do gola presvlačimo na klupi za rezerve. Pa kakvi su to uvjeti? Zar nismo u Njemačkoj? - rekao je razočarani 'killer'.
Napravio je veliku karijeru, igrao za Werder, Nantes, St. Pauli, Bolton, ogroman trag ostavio u hrvatskoj reprezentaciji za koju je zabio 12 golova u 41 utakmici, a svima nam je u pamćenju onaj gol Turcima u produžetku na Euru 2008. godine. Eh, da nam se nekoliko minuta kasnije nije dogodio Semih Sentürk, možda bismo imali prvo odličje s EP-a.
Život mu se promijenio 2005. godine na vrhuncu karijere.
- Išao sam na pregled i nalazi nisu bili dobri. Krajem 2006. su mi rekli da moraju izvršiti transplantaciju bubrega. Kad sam saznao za problem, bilo mi je teško, zapitao sam se kakav će mi biti život. Prvi bubreg bio je majčin. Nažalost, nije proradio. Nakon osam tjedana uzeo sam bubreg od tate i to je funkcioniralo devet i pol godina. Treći bubreg sam primio 2017. od jedne žene koja je umrla, nažalost, nisam je nikad upoznao. Bila je starija dvije godine od mene. Taj bubreg imam i danas. Transplantacija je bila 17.10. i taj dan slavim kao drugi rođendan - kaže Klasnić.
Zbog terapija i komplikacija, oslabio mu je organizam, a napao ga je i virus zbog kojeg je ostao bez kose. No, možda bi bilo sve drugačije da su ga liječnici njegovog tadašnjeg kluba Werdera adekvatno liječili. Davali su mu lijekove koji su dodatno oštetili već oslabljene bubrege. Tužio je klub 2007. godine, a tek prije dvije godine donešen je pravorijek. Liječnik Götz Dimanski i klub proglašeni su krivima i naloženo im je da Klasniću isplate odštetu od četiri milijuna eura.
- Da, nisu dobro iščitali nalaze. Nisu napravili što su trebali. Trinaest godina je trajalo suđenje, završilo je napokon i dobio sam tužbu. Nažalost, novac ne može vratiti sve ono što sam prošao. Ne mogu mi vratiti život. Tko zna, možda sam spasio nekoga jer sad liječnici u klubovima puno više paze na nalaze. Možda sam nekome spasio život. Natjerao sam liječnike da više paze - kazao nam je Klasnić.