Ponekad o ljudima mnogo više govore one priče koje drugi o njima izmisle. Tako se prije četvrt stoljeća o Miroslavu Ćiri Blaževiću prenosila ovakva, zacijelo pretjerana, nadograđena ili potpuno izmišljena priča. U svom čuvenom, gotovo vjerskom zanosu Ćiro Blažević nastojao je motivirati jednoga od svojih “sinova”, ne baš bistrog, a čuvenog nogometaša, i toliko ga je ponijelo da je sam upao u neku vrstu amoka, pa je pokazujući što pravi igrač treba učiniti, kako mora postupiti, s ruke strgnuo dragocjeni Rolexov sat, te ga razbio i razlupao do u najsitnije djeliće. Nevoljnik, kada je vidio kako šef uništava dragocjenost vrijednu više desetina tisuća njemačkih maraka, posve je izgubio razum, oči su mu zasjale fanatizmom kamikaze, i odigrao je utakmicu života, ne vodeći računa da igra protiv boljih od sebe i ne razmišljajući više da je itko bolji od njega. (Šteta što mu ime ne smijemo spomenuti, živ je čovjek, uvrijedio bi se!) A Ćiri, kada je došao sebi, bilo je milo zbog pobjede, ali je, više od toga, bio očajan zbog cijene koju je za pobjedu nehotice platio. Jedino što je u suvremenom nogometu veće i važnije od pobjede je, naravno, novac. Tako da ne dolazi u obzir da veliki trener rolexima plaća svoje pobjede.
Ali tu se budi strateški genij najvećeg trenera-motivatora, koji ne samo da je umio izbezumiti svoje igrače, nego je nogometom trajno izbezumio jednu malenu i beznačajnu naciju! Ćiro, po toj pretjeranoj, nadograđenoj, a ustvari potpuno izmišljenoj priči, koja se prenosila prije četvrt stoljeća, za sljedećeg putovanja preko Singapura, ili neke druge dalekoistočne zemlje, na čijim aerodromima sva čuda postoje, kupuje stotinjak lažnih rolexa, svaki po deset dolara, i sljedećih stotinjak puta, pred raznim klijentima, “sinovima” svojim, najboljim hrvatskim nogometašima, ponavlja ritual. Samo što njegov amok nije više stvaran, nego je glumljen. Ali postupak uvijek rađa pobjedom. Je li zato što igrači ne prepoznaju krivotvorinu, pa vjeruju da šef razbija prave rolexe, je li zato što je u vjerskom ritualu važno simboličko djelovanje stvari, pa su tako hostije zamiješene od najobičnijega dućanskog brašna, a rolexi su lažni, dalekoistočni, samo što ih je, i jedne i druge, voditelj molitve posvetio, je li zato što od trenutne ludosti i balkanskog derta usred kojeg je čovjek u stanju da razlupa rolex snažnije motivacijski može djelovati samo vrhunski vic, velika autoironična šala, tek stotinu puta razbijeni lažni rolex jednako dobro motivira reprezentativce, pa i najpametnije među njima, kao što je razbijanje originalnog i skupocjenog rolexa prvi put motiviralo onoga najglupljeg.
Priča je, da to još jednom ponovimo, jer ima ljudi kojima to neće u glavu, pretjerana, nadograđena ili potpuno izmišljena, ali ona vrlo precizno i istinito svjedoči o Miroslavu Ćiri Blaževiću, njegovom autoritetu i karizmi, te njegovim motivacijskim strategijama. Vjerojatno je sve u njoj izmišljeno, a zapravo ništa nije izmišljeno. Sve je izmišljeno, ali na ljude djeluje kao suha istina.
Kod pokušaja da nekoga na nešto motiviramo, da ga nagovorimo na nešto što on inače ne bi učinio, kao što je, recimo, Tom Sawyer na početku romana nagovorio druga da umjesto njega okreči tarabe, važno je samo jedno: precizno ciljati i ne promašiti, jer ovome promašaj nije tek puki promašaj, nego promašivši cilj čovjek pogađa samoga sebe. E, to vam se, dragi moji, dogodilo izborniku Kanade Johnu Herdmanu, kada je javnosti prenio ono što je rekao svojim igračima: “Rekao sam igračima kako pripadamo ovdje i kako ćemo iduće sjebati Hrvatsku. Jednostavno je.” Herdman je, baš kao i Ćiro, poželio galvanizirati kanadsku javnost, ali je pritom zaboravio da je javnost javna, i da će ga još netko čuti. Recimo, Hrvati! Oni, pak, ti Hrvati, ne bi željeli biti Balkanci, ali kako im je kultura balkanska, a u kulturi i sav leksik skurilnosti, a s njim i sav kolektivni seksualni imaginarij, kad čuju da će ih netko sjebati, što njima, Hrvatima, znači i da će ih prethodno jebati, oni se naskroz izbezume. I bivaju motivirani više nego da im je netko pred očima razlupao stotinu rolexa. Originalnih!
Greška Johna Herdmana donekle je tipična, imperijalna. Kanađana nema mnogo, ali su dio velikoga svijeta. Kada primate kanadsko državljanstvo, vi prisežete - ili ste prisezali! - engleskoj kraljici, i bivajući Kanađanin vi bivate simboličnim vlasnikom pola svijeta. Za imperijalne duhove nešto kao Hrvatska zapravo ne postoji. Kao što u stvari i ne postoji, mimo toga što je nekakva nogometna reprezentacija. I onda John Herdman računa da ga nitko od tih za njega nepostojećih Hrvata neće čuti dok on govori da će ih sjebati. O kako ih je samo strašno, Hrvate, kanadski izbornik motivirao! Najprije navijače, a ni igrači neće ostati hladni. Pogotovu što je to još uvijek ona generacija u kojoj su brojni bosanski Hrvati, koji imaju tu vječitu potrebu da se dokazuju pred stvarnim vlasnicima njihovih domovnica, pa su im riječi Johna Herdmana motiv za strašno nacionalno samopotvrđivanje.
Najbizarnije od svega jest da je Herdman bio nečuveno uspješan izbornik kanadske nogometne reprezentacije. Ali one ženske. Ne smijem ni pomisliti što je njima govorio…
POGLEDAJTE VIDEO: KATARSKI METRO BEZ VOZAČA