Ratko Rudić je poput Michaela Jordana, ali s boljim brkovima.
Tako glasi u prijevodu najupečatljivija rečenica teksta koji je najuspješnijem vaterpolskom izborniku svih vremena posvetio veliki njujorški magazin Wall Street Journal, koji, samo da približimo, broji oko 2,8 milijuna pretplatnika i čiji su novinari osvojili ukupno 37 Pulitzerovih nagrada.
Jedni od WSJ-ovih novinara, pak, Joshua Robinson i Ben Cohenom pozabavili su se Rudićevim likom i djelom koji je prije dva tjedna otišao u trenersku mirovinu ususret 72. rođendanu.
- Najveći trener na svijetu nije onaj za kojeg mislite. Ako Amerikanci nisu čuli za Rudića, to je zato što ne prate vaterpolo - nastavlja se u tekstu.
- Bojali su ga se poput Billa Belichicka, ali voljeli kao Johna Woodena.
WSJ se orijentirao većinom na Rudićevo vrijeme u SAD-u u kojemu bio od 2001. do 2004. godine, međutim, nisu zaboravili ono najvažnije, da je kao izbornik osvojio četiri olimpijska zlata, dva s Jugoslavijom, jedno s Italijom i Hrvatskom.
- Znao je da može izvući više iz igrača nego što oni sami misle - rekao je o Rudiću njegov bivši igrač Adam Wright kojeg je u reprezentaciji SAD-a vodio u Ateni 2004. godine pa ispričao anegdotu zbog kojeg su ga Amerikanci zavoljeli.
- Putovali smo u Italiju na zajedničke treninge s Talijanima i obje su reprezentacije večerale u istom restoranu. Talijani su dobili povrće koje mi nismo. Nismo razumjeli što je rekao osoblju na talijanskom, ali izgledalo je kao smak svijeta. Bilo je jasno da će učiniti sve, pa i više od toga, da zaštiti svoju momčad.
Bavili su se i Rudićevim trenerskim metodama od kojih su i sportaši u punoj snazi i formi brzo dobili upale mišića.
- Moramo patiti - bila je Rudićeva mantra pod kojom su Amerikanci od tri kilometra dnevno plivali i po 14.
- Morali smo utapati svog partnera i držati ga ispod vode 20 sekundi - prepričao je jednu od metoda još jedan Rudićev američki učenik Wolf Wigo.
- Samo nekoliko nas zna kroz što smo, zapravo, prošli, ali mislim da sada mogu preskočiti sve barijere, fizičke i mentalne - dodao je Layne Beaubien.
U tekstu spominju još jednu Rudićevu praksu kojom je vrlo jednostavno i efikasno omekšavao igrače.
- Talijanski reprezentativci bili su u Bilbau i Rudić im je ponudio da ih odvede u obilazak muzeja Guggenheim koji je dizajnirao arhitekt Frank Gehry. Igrači, međutim, nisu bili za to. Tada im je Ratko rekao da mogu ili ići u muzej ili doći na trening. Odjednom su svi htjeli ići u muzej.
I svi su bili zadovoljni na kraju. Kao što je i Ratko sa svojim ostavljenim tragom u SAD-u, ali i drugdje.
- Gdje god sam došao stekao sam prijatelje, ostavio sam veliki trag, a to mi nije bilo u mislima. Ja sam i u Ameriku i u Brazil išao raditi svoj posao. Samo bi je to bilo u glavi. Zbog toga me valjda toliko cijene i u Americi i Brazilu - rekao nam je nedavno Ratko kojeg u trenerskoj mirovini čeka jedan od hobija.
- Gorski kotar i branje gljiva. Gljive su bile i ostale moja velika ljubav. Sad ću im se moći još više posvetiti.