Mnogi će se složiti kako su dva poteza sad već bivšeg Hajdukovog sportskog direktora Nikole Kalinića promijenila smjer Hajduka. Trener Gennaro Gattuso počistio je i uredi svlačionicu a Ivan Rakitić povezao je momčad i podigao joj kvalitetu. Upravo je Rakitić bio gost zadnjeg Hajdukovog Super podcasta u kojem je govorio o mnogim do sada nepoznatim stvarima, a otkrio je kako razmišlja o ostanku u Splitu i u Hajduku i nakon ove sezone:
- Nije pitanje što meni ovo treba, što meni treba Hajduk. Želim reći hvala Hajduku, hvala Torcidi i svim navijačima što mogu braniti ove boje i ovaj grb. Borit ću se do zadnjeg dana, daj Bože i duže od godine dana, da će tijelo izdržati i da će me zdravlje poslužiti. Ja sam došao nešto napraviti ovdje, svi znamo što nam je želja, borit ćemo se svi zajedno do kraja, svi imamo istu želju. Meni je to trebalo i zato veliko hvala cijelom Hajduku, želim svoj put završiti s najljepšim osjećajem - kazao je Rakitić.
Je li završio medeni mjesec koji bude obično na dolasku u novi klub?
- Nije, samo raste svaki dan. Kum mi je probao objasniti gdje sam došao ali to ne možeš razumjeti dok si ovdje. Hvala svima, mojoj obitelji, kćerke i supruga su prezadovoljne, radostan sam svaki dan na Poljudu...
Kum je mogao prenijeti sve, ali je li te iznenadio doček i euforija?
- Misliš da znaš, ali kad si unutra vidiš što je to, dođeš do toga da ne znaš sve. Svi koji su vani ne mogu razumjeti što znači Hajduk za sve nas, to razumiješ tek kad postaneš dio toga. To je jedinstven osjećaj, na neki način nisam nikome pripadao, rodio se vani, cijeli život sam vani, kad sam prvi put prije 17 godina došao u Split, kum mi je objasnio što znači Hajduk, Split i bilo je jasno ako bude prilike da će biti Hajduk. Sretan sam, svaki dan uživam i želim nastaviti tako.
Koliko dresova si potpisao?
- Dosta više nego u Sevilli i Barceloni, ovo je nešto posebno, svakih par dana Stjepan naručuje dresove, suigrači, ljudi iz kluba, stalno nešto potpisujem. Ali to je lijepo, zato sam došao da nešto novo gradimo skupa.
Prvi dio prvenstva izgleda lijepo, trener te hvali... Kakav je tvoj odnos s Gattusom, je li te iznenadio?
- Kad nisi unutra ne možeš ga poznati, igrao sam protiv njega u Španjolskoj, imao je jako spremnu momčad, ali tek kad si s njim svaki dan - upoznaš ga. Prije potpisa sam bio na vezi s njim, pričali smo, on je za mene jako bitan, osjetio sam da se nešto gradi, da je pozitiva, da je spreman raditi i nešto graditi. Imamo međusobno poštovanje, želimo isto, nije nam bilo lako na početku, ja sam došao nakon ozljede, nisam bio u ritmu iako sam trenirao, ali ušli smo u pravi ritam i s trenerom i stožerom fantastično surađujemo. Mi smo velika obitelj, slijedimo ga, kad kaže desno svi desno, kad kaže skači na jednoj nozi skačemo. Idemo skupa u borbu i to je jako važno.
Na kojem jeziku komunicirate?
- Najviše na španjolskom, nešto malo i na engleskom. Ja sam u školi učio par jezika, ali on živi u Marbelli, zna španjolski i sporazumijevamo se bez problema.
Momčad je jako dobro kliknula, Durdov se rodio kad si ti već bio senior. Kako ti se obraća?
- Ako gleda, od sutra neka mi se obraća na "vi", ha, ha, ha... Mislim da je za njega i mlade najvažnije da budu sretni, da uče, zato smo mi stariji i treneri tu da ga povučemo za uši ako treba. Ali ne treba, fantastični su momci, rade, pozitivan je ambijent, nebitno jesmo li stariji ili mlađi, svi smo skupa. Ima puno toga što mora naučiti, neka uče i rade i bit će sve dobro.
Imaš li ulogu mentora?
- Meni je to drago, sjetim se mog početka, ja sam isto imao sreću da su mi u prvoj momčadi bili Mladen Petrić i Ivan Ergić u Baselu koji su me pazili od prvoga dana. Isto u Schalkeu Mladen Krstajić... Iz dana u dan sam učio i napredovao, nije to objašnjavanje, nego priprema, gdje, što, kako, odnosu prema medijima... Sve to treba naučitim, a vrijeme leti. Meni se čini da je to bilo jučer, a blizu sam 37. Drago mi je biti s mladima, da im kažem da ću napraviti više od njih... To je lijepo, rado se sjetim početaka...
Trener stalno kaže da nema u HNL-u lakih utakmica.
- Nije ni Bundesliga ni Primera, ali nema lakih utakmica. Pogotovo što je svima posebna motivacija igrati protiv Hajduka. Gdje god mi dođemo navijači napune stadion, poseban je ambijent na Poljudu i svi imaju posebnu motivaciju, to se osjeća. Ali za nas je puno ljepše da nosimo najljepši dres i grb na srcu. To je nešto jako posebno. Iznenadio sam se načinom igre, ritmom, nema nespremne momčadi. Za sada je sve dobro, dalek je put, treba raditi i vidjeti što će biti u svakoj sljedećoj utakmici.
Prošao si puno velikih derbija, kako ti je izgledao derbi u Maksimiru?
- Meni je svaka utakmica s Hajdukom posebna. To je virus koji raste i buja, možda zvuči glupo, ali ja osjećam nervozu prije svake utakmice, ne samo u Maksimiru nego i doma protiv Belupa prvu, pa Europa. Svaka je posebna i lijepa. Ne bi mi smjeli birati utakmice, svaka mora biti posebna na svoj način. Radiš ono što najviše voliš, boriš se za svoje, znaš koliko imaš navijača iza sebe, Torcida radi nevjerojatnu feštu na svakoj utakmici...
Stanje terena nije najbolje.
- Ne samo mi u Hajduku nego općenito bi bilo dobro da se infrastruktura popravi. Mi ne možemo promijeniti stvari, ali bilo bi dobro da imamo prostor samo za prvu momčad, par terena, najnovije sprave... Općenito, kad sam dolazio s reprezentacijom, sjećam se kad sam dolazio i vidio da nemamo gdje se okupiti i trenirati. Morali bi svi skupa nešto napraviti po pitanju infrastrukture, da damo mogućnost klubovima da rade i napreduju.
Vidiš li se u nekoj ulozi nekoga tko bi mogao sve povezati i dići na viši novo infrastrukturu?
- Ja sam došao pomoći Hajduku i to je najbitnije, ali da uzvratim i ostalima. Ja sam Hrvat, bilo mi je lijepo doći u domovinu i igrati za reprezentaciju. Mogu pomoći iskustvom, kontaktima, ne moram čekati mirovinu, mogu to i sada, rado ću se odazvati i pomoći. Nogomet je ovdje broj jedan, svi pitaju vani kako opet ima mladih dobrih igrača stalno, a zamisli koliko bi ih bilo da imamo bolje uvjete. Tko zna, da imamo uvjete možda ne bi bilo igrača...
Je li istina da te nije zanimala škola, da si vjerovao da ćeš postati novi Prosinečki?
- Krenuo sam s četiri godine, samo lopta, bilo kakva, poderana, samo da mogu pucati, igrati.. Tu je počelo, kasnije sam u Baselu s 14-15 godina krenuo ozbiljnije, profesionalnije, mlada reprezentacija... Ja sam tada znao da ću ostati u nogometu, a ako ne uspijem okrenut ću se školi. Počeo sam mlad, imao sam vremena, ali srećom sve je upalilo kako je mali Ivan zamislio.
Bio je tu i Kuzmanović, Majstorović, Erlić, Petrić..., koliko su ti pomogli?
- Važno je. Ne moraju ti oni pomagati, ali znaju kako je njima bilo na početku, sjetit će se za deset godina i Bruno kako su Raketa i Livi pomagali njemu... Bilo je nas osam - devet koji smo govorili istim ili sličnim jezikom... Lijepo mi je zato sada, u ovoj ulozi, da dajem ono što sam primao od starijih. Čujem se često s njima, pogotovo s Mladenom, pozvao sam ga par puta, čekam ga da dođe u Split.
Kad si prvi put shvatio da te Hrvatska doživljavala kao svoga?
- Da nije bilo Slavena Bilića, ja bih igrao najvjerojatnije za Švicarsku. Kad sam odlučio za Hrvatsku nije to bilo protiv Švicarske. Srce vuče, sprijateljio sam se u U-17 s Nikolom Kalinićem, ja sam pjevao obje himne na utakmici Hrvatska - Švicarska. Bili smo u istom hotelu, družio sam se više s Kalinićem, Lovrenom, Kelavom.... Iskreno da nije bilo Slavena i bivšeg predsjednika vjerojatno ne bih. Vidio sam Slavena, kćerke nam idu u istu školu ovdje, on je meni sve, da mi kaže da skočim s mosta pitao bih ga na glavu ili na noge. Slaven je bio taj i to će ostati zauvijek.
On ti je dao protiv Estonije priliku za debi.
- Sjećam se, bilo je posebno, ja sam htio biti Prosinečki, a Prosinečki je bio pomoćni trener u reprezentaciji. Slaven, Robi, Aljoša... nerealno, suigrači, Robi, Niko, Joe... nerealno, Plete, pa Srna.... Posebno je to, stvarno sam zahvalan kako su me primili, upoznao sam prijatelja i braću za cijeli ćivot. Klasnić je moj brat, on je meni sve, čujemo se svakih par dana, a to mi je dala reprezentacija.
Kako je bilo protiv Turske 2008.?
- To mi je se dogodilo s 19 godina, dribling, vidim Petrića, da sam bio iskusniji krenuo bih prema korneru i neka me hvataju. Ja sam se već vidio u polufinalu, kući u Baselu... To je nažalost tako moralo biti, ta je naša generacija možda to morala napraviti da bi uspjeli kasnije u Rusiji. Jedan od najtežih dana koji nikad nećemo preboljeti. Više nikad nisam gledao tu utakmicu i neću. Izgledali smo fantastično, bili bi favoriti protiv Njemačke da smo prošli, imali smo ambijent, sve je bilo fantastično, nažalost lopta je okrugla i dogodi se neočekivano...
Kad si shvatio da će Rusija biti top?
- U Liverpoolu protiv Brazila prije prvenstva. Bili smo spremni, bili smo dobri, u igri se dešava ono što ti želiš. Dobro se radilo, izgubili smo, ali osjetio sam da smo dobri. Stalno smo govorili da je najvažnije krenuti, iako je ta prva bila najgora na turniru, imao sam osjećaj da je dobro. Treninzi su bili dobri, ručak, večera, sastanci, pozitiva... sve se posložilo. Nismo mi bili po imenima najbolji, ali kad se složim, bili smo, fantastični. Iako smo izgubili zadnju utakmicu, nas je bilo milijardu, a ne četiri milijuna taj dan. Neki Francuzi su navijali za nas kako smo izgledali.
Ključni penali, kako ostati miran?
- Sjećam se 2008. put od centra do lopte imao sam osjećaj da je to put Split - Dubrovnik, a ovo je bilo uz osmjeh. Iskustvo, napredak, prije prvog penala u 116. minuti obrani Schmeichel Modriću... ali sve je među nama bilo pozitivno. Žena mi je rekla da ćemo dobiti na penale i da ću zabiti peti. O tome sam razmišljao, bio sam siguran da je gol. Nisam planirao hoću li ga čekati, pucati, bio sam siguran, imao sam osjećaj da je to gol: Protiv Rusije isto, pita me Vida hoće li lijevo ili desno, na kraju je opucao najbolji penal od svih nas. Jesam ja pucao peti, rekao sam svima neka biraju i nitko nije želio pucati zadnji, ja jesam... Rekao sam: "Dragi Suba obrani mi koji i ostalo ću ja riješiti"
Kako je bilo prelomiti da više nećeš biti reprezentativac?
- Udarac u srce. Ja sam otac, muž, obitelj mi je sve. Došao je trenutak da je najbitnije nešto drugo, a ne nogomet. Broj jedan je obitelj, imao sam osjećaj da moram i želim biti doma. Da nije bilo pauze od Covida i danas bi bio dio reprezentacije, možda me izbornik ne bi zvao, ali bio bih na raspolaganju. Za mene odluka u pauzi da idem iz Barcelone, pomakne se Euro i tada sam donio odluku. Uspjeh u Rusiji je isto utjecao, bilo je puno mladih igrača, pogotovo kad je Luka rekao da će nastaviti. Da se on povukao, ja bih nastavio. Mi smo skupa vodili, čuvali, pazili, a kad je on ostao ja sam se povukao. Sve je to utjecalo na odluku...
Koliko je teško gledati?
- Najteže, gledaš na TV, nervozan, zovu kćerke, gledaš na pola. Najgore je što nisi tamo, u kopačkama, nervoza, vidiš sve, kamere, ja volim malo i analizirati, to mi je najteže. Od prvoga dana sam najveći navijač 'vatrenih' i to će biti tako.
Je li istina da je Schalke dobio samo dva milijuna eura od Seville?
- Je, imao sam četiri mjeseca ugovora i to je bilo to. Došlo je vrijeme za promjenu, Magath je vodio klub, nudio mi ugovor, ali znao sam da je gotovo, želio sam promjenu, želio sam u Španjolsku, došla je prilika da potpišem za Sevillu i od prvoga dana je sve bilo fantastično.
Prva večer u Sevilli ti je promijenila život?
- Trebao bi novi podcast za to objasniti. Imao sam ponudu jednog od najvećih klubova u Europi, znali su da sam sletio u Sevillu, nudili su bolje uvjete, privatni avion od predsjednika, više novaca, više godina, nisam tada ni potpisao, ali dao sam riječ, tu sam upoznao i Raquel... Moja riječ je bila više od potpisa i ostao sam...
Tvoje brojke su bile impresivne, što je bilo posebno kod Emerija?
- On je možda jedan od najboljih trenera koje sam imao u karijeri, dosta se toga mijenjalo kroz godine. Nije slučajno da je Unai tako uspješan, on je majstor svog zanata, zna nogomet, zna psihu igrača, vlasnika kluba, kako s navijačima. On nije bio samo trener, nego psiholog, imao je fantastičan stožer, poklopila se grupa igrača i ništa nije bilo slučajno... Da nije došla Barcelona ostao bih zauvijek.
Kako je bilo otići?
- Imao sam još godinu ugovora, rekao sam da ću ostati ako ne dođe nešto što se ne može odbiti. Dođe Barcelona, nakon sezone u kojoj su mijenjali, Enrique, Zubizarreta... zovu, ja se sjećam da smo pričali u avionu, Niki sam kazao da moram otići i potpisati prije Brazila...
Jesi slavio golove?
- Nisam, to je poštovanje iznad svega, nisam slavio ni kad sam zabio Dinamu, to je hrvatski klub. Radost je neopisiva, ali poštivanje prema bivšim klubovima ili mojim klubovima...
Ljute li se kćeri kad netko zabije drugi gol?
- Kući navijaju, gledaju Mišu Kovača. Svugdje me prate, kad su rekle da zovem kuma i kažu da idemo u Hajduk to je nešto neopisivo. Mi smo u nekom prijašnjem životu vjerojatno bili skupa. Nemoguće je da je nju upoznam prvi dan u Sevilli, da oni obožavaju Split, idu na odbojku u dresu Hajduka....
Zašto broj 11?
- Nikolu sam pitao koji je broj slobodan, Kum je rekao da će riješiti sedmicu od Kalika, rekao sam ni slučajno. Broj 11 je bio slobodan, 11 je za mene i Raquel poseban dan,. Nosio sam ga u Sevilli, osvojio kao kapetan, prvi stranac nakon Maradone, europski trofej... Ne možeš birati recimo u Španjolskoj, jedna od slobodnih je bio broj četiri. Eto, nosio sam ga zbog Guardiole u Barceloni.
Velika je bila vaša generacija Barcelone?
- Najbolja momčad svih vremena. Osvojili smo Ligu prvaka, mi smo govorili da nam se ne ide na odmor, da su svi složili jednu momčad protiv nas mi bi i tu momčad pobijediti. Bilo je pitanje samo hoće li biti 1-0, 2-0 ili 5-0. Složni smo bili nevjerojatno, 24 igrača, na treningu ludilo, kako lopta leti, ide, bolje da si otišao u šumu trčati nego da te uhvate u ševu... zatvorenih očiju znali smo gdje je tko... Ta godina, ta sezona i ta momčad je iznad svih ostalih.
Je li istina da je Busquets rekao da će na treningu raditi samo lijevom nogom?
- On niti trči, niti skače, niti ima tehniku, niti je agresivan.... A ima ga svugdje. On ima nogometnu inteligenciju, to se ne može naučiti, to je majstor nogometa, razumijevanja, ispred, iza, gore, dole, uživanje...
Je li Messi najbolji na svijetu?
- Po meni je, on dominira jako dugo, Pele, Maradona, dominiraju par godina, jedino mu je Ronaldo blizu. Ja pretrčim 12 kilometara, on šest i zabije 3 gola. Njega je Bog dodirnuo na rođenju... On da igra stopera ili zadnjeg veznog opet bi bio najbolji, imaš o osjećaj da on šeta i sve vidi, priprema sebi prostor kad upali motor i krene. Kad sam došao u Barcelonu imao sam drugu ulogu, došao sam u najveći klub na svijetu, i ako dodam mrvicu toj momčadi bilo bi fantastično. Želio sam kad se jednom nađemo na utakmici legendi, sjećaš se kako si zatvarao leđa, kako si napravio ovo ili ono. Zato smo bili uspješni.
Dodan si na popis legendi Barcelone!
- Zahvalio sam se predsjedniku kluba, kad primiš takvo priznanje znaš koliko si se borio i da se isplatilo. Lijepo je zabiti gol, osvojiti trofej, ali ovo ostaje za sva vremena. Nema puno igrača na tom spisku, to je za mene nevjerojatno.
Zašto onda Hajduk?
- Meni je u Saudijskoj Arabiji bilo dobro, da nije bio Hajduk ostao bi tamo. Hvala predsjedniku, hvala Nikoli koji me zvao, hvala kumu koji me inficirao Hajdukom i Splitom. Možda glupo zvuči, ali ovo je za mene privilegija, hvala svima koji su mi omogućili da branim boje i grb ovoga kluba. Daj Bože da ostanem i više od godine dana. Borimo se svi zajedno, do kraja, svi imamo istu želju. Hvala Tomiju Mamiću koji je podržao Hajduk da dođem, i zato veliko hvala Hajduku.