Samo zbog korone sam se vratio atletici, kako su Olimpijske igre odgođene za godinu dana, sada želim dati sve od sebe, pa izboriti normu za nastup na Paraolimpijskim igrama u Tokiju sljedeće godine, priča nam Toni Bošnjaković (36).
Život ponekad piše čudne priče, a ova 36-godišnjeg Zagrepčanina spada u one 'vjerovali ili ne'. Toni Bošnjaković u velikoj je nesreći 2014. godine pao pod vlak, pa ostao bez obje potkoljenice. No, ni ovakva tragedija nije mogla 'skresati' neuništiv duh ovog sportaša koji je već nekoliko tjedana poslije nesreće sanjao nastup na Paraolimpijskim igrama.
Svoj je cilj ispunio natječući se u na Zimskim paraolimpijskim igrama u Pyeongchangu 2018. godine, no Bošnjaković odlazi dalje i sutra će, kao prvi invalid, nastupiti na trkačkim disciplinama na atletskom prvenstvu Hrvatske. Uostalom, na njegovoj službenoj Facebook stranici (Toni Bosnjakovic) možete pronaći niz sjajnih motivacijskih priča, vidjeti kako jedan sportaš ispunjava svoje sportske snove...
- Da, sutra ću se natjecati na utrci 100 metara, a želim biti što bliže 12 sekundi. U travnju sam počeo pripreme za ovaj nastup, jačao se za ovu 'stotku', a od srpnja treniramo i na stazi. Inače treniram i skok u dalj, ali zbog cijele ove frke oko korone i manjka vremena za trening dvaju disciplina, odlučili smo normu za Tokio hvatati samo na 'stotki' - priča nam Bošnjaković, koji bi na stazu na atletskom stadionu na Mladosti trebao u subotu u 16.50 sati, pa nastavlja:
- Ove godine sam odradio jednu utrku na 100 metara i tu sam zeznuo, imao sam tehničke probleme na startu, krenuo sam iz niskog starta, pa ostao na 'krivoj nozi'. Sada ću startati iz bloka, možda je to mali minus, ali ne mogu tako pogriješiti. Paraolimpijska norma je uvijek bila 12,5, a sada je spuštena na 12 sekundi, ja sam siguran kako ću i to vrijeme dohvatiti kroz mjesec-dva. Vrhunski paraolimpijci na svjetskoj razini 'stotku' trče 11,47 sekundi.
Toni Bošnjaković do prije nekoliko mjeseci nije vjerovao da će hvatati Tokio, ali sve je promijenila korona - i odgoda Igara za 2021. godinu.
- I lani sam bio u sličnoj situaciju, postizao sam dobra vremena i imao kvalitetne rezultate, ali nisam imao potrebnu podršku i nitko me praktički nije doživljavao. U međuvremenu su se dogodile i neke situacije iz privatnog života zbog kojih sam mogao trenirati samo tri-četiri puta tjedno, a to nije bilo dovoljno za borbu protiv najboljih na svijetu. I kada su zbog korone odgođene Paraolimpijske igre, vratio sam se trkačkim disciplinama i rekao si 'idem probati još jednom'.
Zanimljivo, nikada se u povijesti nije dogodilo da na Prvenstvu Hrvatske u trkačkim disciplinama nastupi i jedan invalid.
- Da, to baš nikada nije bilo u trčanju, ali Ivan Katanušić se lani natjecao sa zdravim osobama u bacanju diska, pa tu uzeo srebro. Ma to je bio izvanserijski rezultat, ali ni to nije bilo medijski popraćeno. A baš taj je rezultat meni bio velika inspiracija.
Kako ste uopće uspjeli doći do prvenstva Hrvatske, jeste li trebali neku posebnu dozvolu?
- Gledajte, ja nemam normu za 'stotku' na Prvenstvu Hrvatske, ali ću se natjecati izvan konkurencije. Vjerujem kako je to dobar potez, lijepa stvar za promociju atletike i paraatletike, čak i neka poruka motivacije, dokaz kako se mogu pomicati ljudske granice. Svjestan sam da se neću tu boriti za medalju, da ću možda biti i zadnji, ali na toj utrci neću ispasti smiješan, budite sigurni. Meni treba što više jakih utrka, pogotovo ovakvih u kojima će biti publike, novinara..., moram to proći.
Svestrani sportaš bavi se biciklizmom, planinarenjem atletikom, nordijskim skijanjem, a najdraži sport mu je - biatlon.
- Ja sam i dalje primarno biatlonac, samo sada želim dohvatiti nastupi na Ljetnim paraolimpijskim igrama. Biatlon je sport izdržljivosti, tu mogu trajati još 10 godina, to sam već i dokazao, a tu i paraolimpijci traju duže od olimpijaca. U atletskim disciplinama snaga i eksplozivnost počinju padati poslije 30. godine, tu pogotovo na utrci od 100 metara nema izdržljivosti. I zato sada idem u trčanju 'potegnuti' maksimalno, dohvatiti Tokio, pa se vraćam biatlonu.
Toni Bošnjaković je nastavio...
- Ako bude zdravlja, u biatlonu se vidim do Zimskih paraolimpijskih igara u Milanu 2026. godine, tu se spremam za utrku života. Sada zbog ove pauze s treninzima neću biti na tragu vrhunskih rezultata u Pekingu 2022. godine, ne treniram s puškom, niti na ski-rolama, što bi svakako radio da nije ovakva situacija. Ali, tempirat ću formu za 2026., tamo želim biti najbolji ikada. Imam veliku podršku biatlonske reprezentacije, saveza i olimpijskog odbora, u tom svom cilju neću odustati. Jako sam se namučio do sada, dobio i svoju pušku, a nedavno u Poljskoj stigao do prve međunarodne medalje u biatlonu.
Vi ste bili dio hrvatske paraolimpijske reprezentacije na Igrama 2018. u Pyeongchangu, kakva su iskustva?
- Ma to je neprocjenjivo i nezamjenjivo, nenadoknadivo iskustvo. U Južnoj Koreji sam se družio s najvećim paraolimpijcima na svijetu, vidio sam kako oni žive, rade i treniraju. Imao sam sreće da tada nisam imao imperativ velikog rezultata, pa sam sve odradio bez pritiska. Najvažnije mi je bilo osjetiti kako se mogu nositi s njima, pa sam dobio puno samopouzdanja, a to se ne može nadoknaditi.
Kako ste trenirali tijekom korona krize?
- Taman sam se vratio iz Poljske kada su zatvorena sva atletska borilišta, bazeni, teretane... Prvo nisam znao što bi, pa sam svakodnevno vozio bicikl i planinario, a onda sam uspio pronaći teretanu u kojoj sam mogao trenirati. Tu smo prvo krenuli s pripremama za biatlon, ali onda mi je došla ta ideja da dam sve od sebe za nastup u Tokiju, te smo treninge prilagodili atletici.
Koliko vas je promijenila ta životna tragedija iz 2014. godine?
- Uh, potpuno. Izbacio sam iz života niz starih i loših navika, potpuno se predao sportu. Isprobao sam mnoštvo sportova, progresivno radio sve jače, postepeno gradio svoju sportsku formu. Teško je to objasniti, ali ta životna nesreća je na mene djelovala samo pozitivno.
Koje ste sve sportove trenirali prije te nesreće?
- Nogomet i rukomet, ali sam bio rekreativni biciklist i planinar. Onako, imao sam i prije neke zanimljive pothvate, jednom sam s prijateljem za tri dana biciklom prošao put od Zagreba do Dubrovnika. Znao sam biciklirati i do 150 kilometara dnevno, a prošao sam i puno planina. Ma baš mi je planinarenje bio veliki hobi, a gubitkom oba stopala pomislio sam kako više nikada neću moći planinariti.
No, ubrzo se sve promijenilo...
- Jedan naš planinar me nagovorio da se vratim tome, a meni nije bilo jasno, pa kako ću planinariti bez obje noge? I onda mi je dao odličan savjet, rekao mi 'ako imaš dobru ekipu uz sebe, popet ćeš se bilo gdje, a ako ju nemaš, nećeš se popeti ni na prvi kat planinarskog doma'. I odlučio sam probati, na kraju smo se uspjeli na jedan prelijepi vrh, tu mi se vratila ta strast za planinarenjem.
Koliko se razlikuju vaše proteze, one za trčanje od onih za normalno hodanje?
- Ma velika je to razlika, u normalnim bi 'stotku' trčao za 15-16, a u ovima se nadam da ću utrku završiti oko 12 sekundi. Za trčanje je moj protetičarski tim proteze dorađivao čak dvije godine, tu je bio niz detalja na koje smo pazili. I na protezama za skijaško trčanje smo napravili neke preinake, došli do varijante kakve nema u knjigama, dok sam si one za biciklizam napravio sam - završio je Toni Bošnjaković, sportaš neslomljivog duha koji će sutra debitirati na atletskom Prvenstvu Hrvatske.