Serija pobjeda bila je briljantna, dojam pogotovo, ali u 60 minuta protiv Danske naša je reprezentacija jednostavno - nestala. Zašto? Apsolutni pobjednik u kategoriji Najčešći odgovor bio je: "Nemam pojma..."

- Sam sebi sam već dosadan s ovim traženjem razloga poraza nakon polufinala, ali i dalje si ne mogu objasniti što nam se točno dogodi na zadnja tri natjecanja - sa solidnom dozom rezignacije govorio je Drago Vuković.

Sve bi nekako bilo lakše prihvatiti kad bi postojao način da razlog bude onaj koji je kroz zube procijedio Mirko Alilović:

- Kao da su prokleta ta polufinala...

Prokleta ili ne, tu definitivno nešto ne štima. Beograd, London i Barcelona neodoljivo podsjećaju jedan na drugoga. Niti jedanput u tim polufinalima nismo imali šansu. Ovo protiv Danske bio je vrhunac. Ostali smo u "bunaru" od pete sekunde i prvog danskoga gola.

- Tu je odmah bilo jasno da nešto nije u redu - svjestan je i izbornik Slavko Goluža.

Iako, činilo se da u redu nije ništa. Veliki danski trener Ulrik Wilbek odlično je proučio hrvatsku igru, bolesnog i umornog Duvnjaka gotovo isključio iz utakmice, zaustavio je hrvatske kontre i otišao u finale. Sličan scenarij gledali smo i protiv Srbije na EP-u i protiv Francuske na OI-ju.

- Ajde, barem imamo iskustva u igranju tih utakmica za treće mjesto - tješio se Mirko Alilović.

I to bi možda bilo u redu da cijelom svijetu nije jasno da Hrvatska igra najbolji rukomet. Osim onda kad je najpotrebnije. Netko je spomenuo i gubitnički mentalitet koji se polako uvlači, ali ipak ćemo vjerovati da je sve zajedno samo splet okolnosti. Ili, u ovom slučaju, umor nakon emotivne pobjede nad Francuskom. Ili prokletstvo?