Iz današnje perspektive, gotovo je nevjerojatno koliko je neprikladna i neprimjerena bila cijela priča oko posljednje utakmice Dražena Petrovića u velikoj karijeri. Posljednja utakmica kvalifikacijskog turnira za Europsko prvenstvo, rezultatski potpuno nevažna, jer već smo nastup na EP-u osigurali i mi i naši protivnici Slovenci, pa još i poljski Wroclaw kao mjesto radnje, nekakava skromna dvorana, na tribinama jedva tisuću ljudi... Ne, tu stvarno ništa nije izgledalo kao oproštaj od jednog od najvećih košarkaša koje je Europa ikad imala. A to je, nažalost, doista bio oproštaj...

I ako je išta tog 6. lipnja 1993., prije točno 25 godina, bilo na razini, onda je to bila - izvedba Dražena Petrovića. Izgubili smo od Slovenije 94-90, ali on je svoje napravio. Ubacio je 30 koševa, po tko zna koji put dokazao da kod njega nema biranja utakmica. Nije uspio odvesti Hrvatsku do pobjede, ali do posljednje sekunde na parketu bio je onakav kakvim su ga opisivali tijekom cijele karijere. Pobjednik. S druge strane trpali su Slavko Kotnik i Teoman Alibegović, a s naše samo Dražen. Jer se drugima, eto, nije baš dalo igrati nevažnu utakmicu.

Tu noć naši su košarkaši, i Dražen među njima, prespavali u Wroclawu. Ujutro su ustali i krenuli prema Frankfurtu, gdje je Dražen dugo razmišljao da li nastaviti put s ostatkom momčadi avionom ili ipak krenuti automobilom s tadašnjom djevojkom Klarom Szalantzy. Odabrao je ovu drugu opciju, a sudbina je odredila da to putovanje završi u vječnosti. S uspomenama na sve Draženove driblinge, trice, poene... Uključujući i ovih posljednjih 30, koje je ubacio prije 25 godina.