Današnji dan prije 43 godine ostao je zapisan zlatnim slovima sporta ne samo u Hrvatskoj već i u bivšoj državi. Te su večeri u prepunoj dortmuntskoj dvorani rukometaši tadašnjeg ORK Partizan iz Bjelovara postali prvaci Europe. Napravili su ono što do tada nije uspjelo niti jednom klubu na prostorima bivše države. Bjelovarčani nisu podlegli paklenoj atmosferi, ni poruci iz Danteovog Pakla koja krasi ulaz u velebnu dvoranu: "Vi koji ulazite gubite svagu nadu". Prije bi se moglo reći da se već nakon nekoliko minuta vidjelo da su domaćini ta momčad koja je izgubila svaku nadu da mogu obraniti titulu europskog prvaka.
- Mi smo tada kao ponajbolja rukometna momčad u Jugoslaviji redovito sudjelovali na europskoj sceni, tako da smo u svom drugom finalu 1972. godine u Dortmundu, pred 14.000 (većinom) njemačkih navijača porazili slavni Gummersbach na njihovom parketu 19-14. Nitko prije nas nije uspio tako deklasirati slavne Nijemce predvođene jednim od najboljih rukometaša svijeta Hansijem Schmidtom. Kako je kasnije i sam Schmidt izjavio, to im je bila najgora lekcija u karijeri - kazao je Željko Seleš, sjećajući se krune svoje trenerske karijere.
Vrijedno je da se još jednom podsjetimo imena igrača koji su donijeli veliki srebrni pehar "L Equipea" u Bjelovar: B. Bradić, Ž. Nimš, M. Pribanić 5, N. Prodanić, A. Vidović 2, M. Jakšeković 2, Ž. Jandroković 2, H. Horvat 4, I. Đuranec, J. Pećina, V. Smiljanić 3, N. Hasan.
Kakav je to trijumf bio, najbolje govore riječi Hrvoja Horvata.
- Onaj doček što su nam sugrađani priredili u Bjelovaru je svakako vrhunac moje sportske karijere i takvu ljubav i poštovanje s kojom nas je ovaj grad dočekao vječno ću nositi u sebi. I sada kada se sjetim tih trenutaka, teško mi je zadržati emocije. Još jedno veliko hvala svim Bjelovarčanima za one nezaboravne trenutke.
Nakon tog veličanstvenog trijumfa i neponovljivog dočeka nekoliko tisuća žitelja Bjelovara koji je tada brojao manje ljudi nego što je bilo u dvorani u Dortmundu, Bjelovarčani su iduće godine ponovo igrali u finalu u istoj dvorani, jer su bili prvaci Jugoslavije. Protivnik im je bio moskovski MAI, kojeg je godinu dana ranije Partizan pobijedio u polufinalu. Nabrušene i osokoljene Moskovljane, koji su poduzeli sve da se domognu europske titule, dočekali su desetkovani Bjelovarčani.
Momčad Željka Seleša bila je prepolovljena i deprimirana nakon tragične smrti Vladimira Smiljanića "Babure", koji je poginuo nepuna dva mjeseca prije sraza s Rusima. Marijan Jakšeković prestao je s aktivnim igranjem rukometa, dok je Hrvoje Horvat tu godinu proveo u vojsci. Nedostatak trojice ključnih igrača nije mogla nadoknaditi ni veličanstvena predstava Albina Vidovića, (jedini igrao u sva tri bjelovarska finala (1960., 72. i 73.) koji je s 14 golova postigao rekordan broj golova u finalnim susretima. Na kraju su Moskovljani, (bolje rečeno reprezentacija ondašnjeg Sovjetskog Saveza), pobijedili 26-23. Bolnija od samog poraza bila je činjenica da je možda i najsjajnija generacija bjelovarskih rukometaša počela napuštati scenu.
U galeriji bjelovarskih rukometnih veličina posebno mjesto zauzimaju sedamnaestorica veličanstvenih. Oni koji su nosili reprezentativni dres: Z. Jandroković, B. Bradić, Ž. Nimš, M. Bašić, M. Pribanić, Ž. Vidaković, I. Đuranec, N. Prodanić, B. Peter, A. Vidović, H. Horvat, V. Smiljanić, Ž. Jandroković, M. Jakšeković, P. Jurina, S. Obran i Z. Serdarušić su imena za sva vremena. Od kojih je par pojedinaca svrstano među najbolje igrače na Svijetu.