Tugujem. Ne mogu vjerovati da više nema mog Jože, mog najboljeg prijatelja. Upoznali smo se prije 40 godina. U Dinamo sam došao 1973. i Joža mi je najviše pomogao, tužnim je glasom pričao Džemal Mustedanagić.

Tužnu vijest doznao je u Albaniji, gdje radi.

- Imamo tu neki turnir, no predsjednik me shvaća i pustit će me u Zagreb. Ma da i ne pušta, nitko me ne može zaustaviti da dođem oprostiti se od Jože - rekao je Mustedanagić i nadovezao se:

- Zvao me prije pet dana i želio da se vidimo. Kao da je nešto predosjećao, kao da je želio da se oprostimo. Bio sam već u Albaniji, dogovorili smo se da ćemo se vidjeti kad se vratim. Nažalost, nisam stigao, otišao je...

Dugih 40 godina zajedno su se smijali, radovali, a najviše razgovarali o nogometu.

- To je bio njegov život. Nedavno sam mu baš spomenuo da bismo mogli opet zajedno negdje raditi kad se oporavi do kraja. Tako se od srca nasmijao, neću to nikad zaboraviti. Želio je opet raditi, da radimo zajedno.

Dinamo je uvijek nosio u srcu, kao i njega Dinamovi navijači. Imao je Joža još jedan san. Želio ga je ostvariti s najboljim prijateljem Džemom.

- On ima velike zasluge za to što je Dinamo danas takav kakav jest, uspješan. Često smo pričali kako bi bilo lijepo voditi ga u današnjim uvjetima. On te 2005. godine nije imao sve tako dobro posloženo kao što je danas. Željeli smo voditi ovakav, jak i talentiran Dinamo - kaže Mustedanagić.

Teško je do riječi dolazio shrvani Džemo, izgubio je najboljeg prijatelja.

- Bio je uvijek strpljiv i veseo. Imamo je i mane, poroke, ali sve je sam riješio. I, bez obzira ne sve, za svakog je imao vremena.