U brazilskom Knossosu ispred kojeg je stajao veliki labirint gdje je kraljevao lokalni Minos, skrivao se, ne bijesni, ne razjareni, već vječno nasmijan i svima simpatičan - Antonio Rodrigo Nogueira, poznatiji kao Minotauro.
U ovoj sportskoj, brazilskoj mitologiji, Minotauro nije podlegao magičnom Tezejovom maču, već se, nakon što ga je pregazio kamion kada je imao samo 10 godina, i kada je ostao bez dijela jetre i rebra, odupro snažnoj oštrici i pobijedio u najvećoj životnoj bitci. Svaka bitka ostavlja posljedice, a njemu je ostavila veliki ožiljak koji mu nije bio sramota, već ponos i simbol njegove pobjede.
Ustrajao je, želeći biti najbolji. Nije vjerovao u predviđanja, imao je svoj, drugačiji životni plan. Kada je imao 14 godina počeo se baviti boksom, a s 18 godina i brazilskom jiu-jitsom, dok je uz to, već od svoje četvrte godine trenirao i judo. U svakoj disciplini težio je prema vrhu, a to je rezultiralo crnim pojasom u brazilskom jiu-jitsuu i judu.
Došla je godina 1999., kada je postao jedan od MMA pionira i započeo svoj put profesionalnog borca. Pobijedio je Davida Dodda prisiljavanjem, na koju je „temu i doktorirao“, naravno u sportskom smislu. Osim što je bio pionir slobodne borbe, za svaki njegov „koncert“ bile bi rasprodane sve tribine, sve osim partera. Parter je bio njegov.
Prošlo je dvije godine kada odlazi u PRIDE da bi pokazao svoj „pride“, svoju veličinu, svoje borilačko znanje. Kao što je Teddy Sheringham bio inauguralni najbolji strijelac engleskog Premiershipa, to je postao i Minotauro u PRIDE-u pobijedivši u finalu Heatha Herringa. Nakon toga nije uspio obraniti pojas, izgubivši od vjerojatno najboljeg teškaša svih vremena Fjodora Jemjeljanenka.
Došla je i 2003. godina, i vrijeme za revanš. Ipak, Fjodor se nije mogao boriti radi ozljede, a Minotauru je za borca bio dodijeljen naš Cro Cop, dok je najboljeg iz te borbe, naravno, opet čekao strašni Rus. I to je upravo razlog zašto pišem ovaj tekst.
Mirko Filipović u svom prime-u, Minotauro u svom prime-u, a ja, mali 6-godišnji Luka stojim za televizijskim ekranom i pratim svoju najupečatljiviju i najbolju borbu koju sam gledao. Uz Milanovo osvajanje Lige Prvaka te godine, prvi upamćeni sportski događaj koji mi se urezao u pamćenje.
Zdušno navijajući „Mirko, Mirko“ gledao samo kako ga specijalac iz Vinkovaca neprestano udara, a Brazilac samo prima udarce, trpi, ali ne pada. Začuđeno sam gledao i nisam vjerovao koliko može primiti udaraca (možda jedino ludi Kiwi – Mark Hunt mu može parirati). Odjednom pred kraj runde Mirko upućuje svoj „desna noga bolnica, a lijeva groblje“ high kick, i taman kad sam mislio da je to-to, u Minotauru se pojavi životinjska snaga i želja koja je rezultirala jednom od najvećih preokreta koje sam vidio.
U nevjerici gledam Mirka na podu, i kako mu Brazilac radi polugu i pobjeđuje. Šok. U meni se probudila tuga, nisam mogao vjerovati. Ali danas, kad se sjetim, žao mi je poraza Cro Copa, ali mi je još draže što sam imao priliku gledati taj dvoboj velikana. Liverpool i Milan, 2005. ili pak ovo. Oba puta sam tugovao, ali oba puta sam i bio sretan.
Nakon toga je otišao u UFC gdje se kao i naš Mirko nije baš proslavio. Iako nije nizao pretjerane uspjehe, radi svog tijela koje nije moglo više primati udarce kao nekad, jer je starilo, ipak će ostati upamćen u knjigama UFC-a kao prvak u teškoj kategoriji. Jedini, uz Mauricija Ruu i Marka Colemana koji imaju titule u Prideu i UFC-u.
Kao što postoje ljubavni, bermudski, pravokutni, raznostraničan, jednakokračan, industrijski trokut Italije, pizza trokut, Trokut u Zagrebu, tako je i postojao trokut Fjodor-Mirko i Minotauro. Iako je bio najmanja kateta tog trokuta, a Fjodor hipotenuza, zauvijek će ostati polubik-polučovjek „brazilske mitologije“.