Pred mene je stao čovjek od 110 kilograma, odmah mi se smračilo pred očima. Zaletio se kao bik, podigao me i svom snagom 'zakucao’ u tlo. Kao da me pogodio šleper s prikolicom pri punoj brzini. Nije mi pomogla ni kaciga ni tona zaštitne opreme na meni...
- E, vidiš, tak’ ti se zaustavljaju oni s loptom - govorio mi je trener kroz smijeh dok sam ustajao i pokušao doći k sebi.
- Ma, krasno, ne znam što mi je ovo trebalo - mrmljao sam u bradu skupljajući s poda kacigu, koja mi je od udarca pala s glave. Razmišljao sam hoću li se odmah pokupiti kući ili će me kasnije voziti u bolnicu...  
Na trening Zagreb Raidersa, nove momčadi američkog nogometa, došao sam na nagovor prijatelja. Ispred svlačionica skupilo se 20-ak rabijatnih tipova, što debljih, što mršavijih. Već u svlačionici stroga podjela. Lijevo se presvlači obrana, a desno napad kako bi se stvarao momčadski duh unutar linija i kako bi se jedna linija nabrijala na drugu.
- Di je onaj novi? Stjepan! - viknuo je trener, gurnuo mi dres u ruke i pitao me što bih želio igrati. Nisam imao pojma jer ionako samo znam da se osvajaju neke jarde, obrambeni igrači imaju više od 100 kg i zabijaju se u one mršavije, u koje i ja spadam (82 kg). Gurnuli su me među hvatače ili “wide recievere”, valjda zbog visine. A i znali su da će tamo biti pravo “vatreno krštenje”. Hvatači nose najmanje zaštite jer moraju biti brzi i vrlo pokretljivi. Ali zato je “veselo” kad ih se dohvati...
Zagrijavanje je trajalo gotovo pola sata. Isteže se svaki mišić na tijelu, trče se kratki i dugi sprintevi, bočna kretanja, sve kako bi se mogućnost ozljede svela na minimum. Jer američki nogomet je, statistički, sport s najviše ozljeda. A meni je prvi put. I dečki su me plašili prije treninga da mi se loše piše...
Trenira se strogo u skupinama. Obrana radi svoje, napad svoje vježbe, a svaki dio momčadi ima svog trenera. Posebno zagrijavanje imaju “quaterbackovi”. S 20-ak metara gađaju prečku na malongometnom golu.
- Pogledaj ga, frajer nije normalan - dobacio je netko, a Chad Henry, Amerikanac u redovima Raidersa, pogodio ju je četiri od pet puta. Nisam imao pojma što ćemo raditi, mi 'hvatači’, pa su mi dečki ukratko objasnili.
- Zaobiđi čuvara i samo trči, a Chad će te pogoditi, bez brige - rekao mi je Anton. Na prvi pogled izgledalo mi je kako nema šanse da uhvatim loptu. Moraš gledati unatrag gdje je lopta, paziti da ne padneš i još je uhvatiti u punom trku. I, naravno, u igri se pokušati ne zaletjeti u neku “gorilu” u zadnjoj liniji. Prva lopta pogodila me u glavu, drugu sam čak uhvatio uz pljesak suigrača.
Američki nogomet izgleda jednostavno. Jedni blokiraju druge, hvatač trči po krilu, “quaterback” mu baca loptu i postiže se “touchdown”. Ili se ista stvar napravi probijanjem. No dok nam je trener napada Chad objašnjavao akcije probijanja, shvatiš da nije baš sve u “bacanju lopte” i “masi”, taktika više nalikuje na šah, pogotovo nakon što trener izvadi podeblju knjigu s akcijama. Svaki igrač je zadužen za jednu stvar i samo nju, ništa drugo mu ne smije pasti na pamet. Pogriješi li jedan igrač, cijela igra se raspada. Nakon gotovo dva i pol sata napornog treninga, nakon kojeg te boli svaka kost, na centru su svi okupili dlanove i glasno viknuli “Raiders!”. Na završni pozdrav moraju doći svi.
- Dobar si bio, kako ti se čini? Dolaziš opet - upitao me trener dok smo odlazili s terena.
- Naravno, ovaj football je 'zakon’.