Gotovo je. Hvala vam svima, teško je govorio Rui Costa. Na stadionu Benfice, Luzu, pred 50.000 navijača, odigrao je posljednjih 90 minuta. Klub iz kojeg je otišao 1994., ne zato što je htio, već stoga što su ga zbog financijskih problema morali prodati. Otišao je u Fiorentinu. I tamo postao idol. Na odlasku u Milan cijela je Firenza plakala. Nije, kao Batistuta, otišao bez pozdrava. Pozvao je navijače na stadion, otrčao počasni krug, a ovi dugo pljeskali. Kao u nedjelju na Luzu.
- Odlazim pred svojim navijačima, odlazim pun suza, ali s ponosom. Završio sam priču koju sam započeo s devet godina - nastavio je Rui Costa.
Potom su mu u zagrljaj pohitali sinovi Hugo i Felipe. Odjeveni u majicu s očevim likom.  
- Rui je jedan od najboljih igrača svijeta. Nitko nikad nije čitao igru kao on. Zaslužuje hvalospjeve svih onih koji razumiju nogomet. No njegove ljudske kvalitete čine ga velikanom - rekao je o svom dugogodišnjem prijatelju Luis Figo. Ili kako su navijači rekli:
“Il Maestro, tvoja muzika vječno će svirati...”.