Svaki dan napravim sto zgibova i sto puta se nogama odgurnem o rub postelje. To mi je za sada jedini trening, no nadam se da ću vrlo brzo u šetnju Marjanom, velika mi je želja prošetati stazama na kojima sam odradio jako puno treninga tijekom karijere, započela je tada legenda borilačkih sportova Branko Cikatić (65), koji je više od godinu dana bio vezan za bolesničku postelju.
Splet nesretnih okolnosti odveo je Branka u vrlo teško zdravstveno stanje, neki su liječnici čak i digli ruke od njega, otpustili ga iz bolnice da kod kuće provede zadnje dane, no Brankov jaki organizam i ljubav supruge Ivane, kćeri Lucije i Maje te sina Bruna vratili su ga u život. No, nije se uspio u potpunosti othrvati teškom protivniku te je 23. ožujka 2020. godine umro u svom domu u Solinu.
POGLEDAJTE VIDEO
A sve je počelo u svibnju prošle godine, kad je legenda borilačkih sportova primljena na hitni odjel splitske bolnice zbog bolova u potkoljenicama, u kojima su mu se od udaraca tijekom karijere stvorili trombovi (krvni ugrušci op.p). Branko je liječen na odjelu za kardiologiju, no na žalost, jedan tromb mu je kroz krvotok došao u pluća i prouzročio plućnu emboliju. Branko je bez svijesti prebačen na intenzivnu njegu, gdje mu se stanje dodatno zakompliciralo nakon što je preko katetera dobio sepsu. Bakterija mu je ušla u urin, potom i u krv, a nakon dugog ležanja dobio je i dekubitus...
- Borba za njegov život u splitskoj je bolnici trajala puna tri mjeseca, od svibnja do kolovoza prošle godine, tijekom kojih su ga selili s odjela na odjel. Problem je što prema bolničkim propisima pacijent ne može ležati na jednom odjelu duže od mjesec dana, liječnici su me nakon tri mjeseca pitali gdje ću s njim, kući, u stacionar, u neku privatnu ustanovu... - otkriva nam Brankova supruga Ivana, jer, Branko se tih dana uopće ne sjeća.
- Nisam mogla vjerovati da ga u tako teškom stanju žele otpustiti kući. Sa sepsom, dekubitusom i visokom temperaturom?! Čak su nam rekli da ima rak prostate koji je metastazirao po cijelom tijelu, i da je najbolje da ga vodimo kući.
Imao je manje od 70 kg, pomogao i Stojko Vranković
Na sreću jedan im je liječnik predložio da Branko nastavi liječenje u kninskoj bolnici koja nije toliko opterećena pacijentima kao splitska i u kojoj postoji skrb za stacionarne pacijente. Branko je u Kninu proveo dva mjeseca u kojima mu se stanje malo stabiliziralo, no daleko je to bilo od izlječenja. Javnost dugo nije znala što se događa, sve do javnog apela njegove kćerke za pomoć, tek tada je priča izašla na svjetlo dana.
- Odmah nas je nazvao Brankov veliki prijatelj Stojko Vranković i pomogao da ga prebacimo na kliniku Fran Mihaljević u Zagrebu, no tamo su se komplikacije nastavile, Branko je dobio virusnu upalu pluća, 20 dana bio je u komi, nije uopće reagirao... Kad smo ga djeca i ja došli posjetiti, liječnici su nam rekli da provedemo što više vremena s njim, ni oni nisu bili sigurni hoćemo li ga opet vidjeti – otkrila je gospođa Ivana.
Život mu je doslovno visio o koncu, no snažna tjelesna građa i zdrav sportski život ipak su ga spasili. A kad se Branko napokon probudio iz kome, obitelj je odlučila izvući ga iz bolnice i vratiti kući, gdje će u krugu obitelji imati svu potrebnu skrb. Na vrhuncu karijere Branko je imao 95 kilograma mišića, a kad je stigao kući iz bolnice manje od 70. Bio je neprepoznatljiv, kost i koža, ali i on i obitelj bili su odlučni u borbi za život i ozdravljenje.
- Liječnici su bili skeptični, rekli su mi da držim otvorenom opciju povratka u bolnicu, nisu vjerovali da ćemo moći dugo voditi brigu o njemu. Sobu koju vidite opremili smo svime što treba, posebnom posteljom, tu su svi lijekovi, hodalica... - pokazivala nam je tada gospođa Ivana.
- Da nije bilo Ivane i djece, ja danas ne bih bio živ. Uopće se ne sjećam dana dok sam bio u bolnici – govorio je Branko dok se polako pridizao iz postelje.
- Svaki dan jačam ruke i noge, nisu mi mišići toliko propali, sad već imam preko 85 kilograma i mogu se uz pomoć hodalice kretati po kući. Mogao bih i bez nje, ali me strah da ne padnem i napravim novi problem. Treba mi još par mjeseci da malo ojačam, pa ću u toplice, a na proljeće na Marjan. To mi je velika želja, često sanjam kako trčim po Marjanu – rekao je 'tigar' suzama u očima.
Iako je Branko imao dugu i uspješnu borilačku karijeru, nakon nje i tvrtku koja se bavila zaštitarskim poslom, ušteđevina se vremenom istopila, pogotovo intenzivno u zadnjih godinu i pol dana njegovog liječenja. A pomoći niotkud. Supruga Ivana kucala je na mnoga vrata, tražila je od grada Splita u najam gradski poslovni prostor u kome je planirala otvoriti muzej borilačkih sportova u kome bi izložila brojne Brankove uspomene iz karijere, no dalje od obećanja da će nešto biti od toga nije stigla.
'Prodajemo kuću, Grad nam ne da prostor'
- Cijela ova situacija nas je financijski iscrpila, Branko je radno nesposoban i trebao bi u invalidsku mirovinu, ja sam na burzi jer ne mogu raditi zbog toga što njemu treba njega 24 sata na dan, djeca su još u školi... Zbog toga smo odlučili prodati ovu kuću u kojoj živimo u Solinu, i od tog novca iznajmiti poslovni prostor i krenuti u cijelu priču bez pomoći grada. Uz muzej smo željeli otvoriti i restoran sa zdravom prehranom, kakvu je Branko jeo tijekom karijere, no za sada od toga ništa. Samo obećanja da postoji prostor koji bi nam odgovarao, no kad sam izašla iz kancelarije tajnica mi je odmah rekla da se ne nadam previše, zbog toga što je nekoliko poznatih splitskih ugostitelja ''bacilo oko'' na taj prostor.
Branka je radovala podrška prijatelja i poznatih.
- Drago mi je da me se ljudi još sjećaju i žele mi pomoći, ali meni je to pomalo neugodno, cijeli život sam radio i skrbio o sebi i drugima, nisam navikao moliti ili tražiti nešto. Ali svatko se može naći u toj situaciji. Puno prijatelja mi se javilo, dolaze me obići, poput mog Ivice Dukana koji svaki put navrati kad dođe iz Amerike. Mi smo susjedi i prijatelji iz djetinjstva, skupa smo išli u školu, skupa smo trenirali, baš smo jako bliski. Kad sam vidio suze u njegovim očima kad mi je ušao u sobu i najradije bih i sam zaplakao, ali se ne dam. Stojko Vranković se isto često javi, pa Dubravko Šimenc, društvo iz zagrebačkog restorana ''Konoba''...
Sin je građen bolje nego ja u toj dobi
Iako je bio vezan za postelju, dan mu bio je ispunjen aktivnostima. Ujutro mu je dolazila medicinske sestra koja mu je pomagala oko vježbi i terapija, nekoliko puta na dan sam je vježbao i hodao uz pomoć hodalice, a u međuvremenu gledao TV.
Jutro je započinjao s 'Dobro jutro Hrvatska', popodne je na repertoaru bio 'Don Matteo', navečer domaće serije 'Malo misto', 'Velo misto', 'Prosjeci i sinovi'...
Jedna od velikih želja bila mu je i pomoći sinu u karijeri.
- Nisam bio za to da se Bruno bavi borilačkim sportovima, draže bi mi bilo da igra nogomet, ali on je bio uporan i krenuo je mojim stopama. Izabrao je taj put i moram mu pomoći, svijet borilačkih sportova je okrutan, surov, pun anabolika, steroida, pa i droge... Puno je toga lošega u svijetu borilačkih sportova i ja ga želim i moram zaštititi, iako, on je pravi momak, mogao bi i bez mene. Pravi je sportaš, a građen je bolje nego ja u najboljim danima - rekao je Branko.
U cijeloj toj konfuziji koja ih je zadesila, Ivana i Branko su se tijekom tog intervjua sjetili da im je upravo taj dan godišnjica braka. Već 21 godinu su skupa...
- Pa sretna nam godišnjica – nasmijala se Ivana, a Branko je nježno zagrlio i poljubio.
- Da nije nje, odavno ni mene ne bi bilo....
Brojne anegdote i priče o Brankovoj snazi i hrabrosti kruže Splitom, uglavnom je riječ o nesretnicima koji su pokušavali otuđiti ili prevariti nekoga, a onda bi saznali da su se namjerili na krivu osobu.
- Čula sam dosta tih priča, ali jednom zgodom bila sam i sama svjedokom jedne takve situacije. Grupa mladića dobacivala je u kafiću curama za susjednim stolom i vrijeđala mladića koji je sam s njima sjedio. Branko se digao, došao do njihovog stola i samo im je rekao: ''Momci, dosta je bilo...'' Jedan ga je prepoznao, brzo su se pokupili i otišli iz kafića. Branko vam je takav, ne voli kad se nekoga maltretira, pogotovo slabijega...- otkrila nam je gospođa Ivana.
Hollywood je prava Sodoma i Gomora
Mlađim generacijama pojam snage i borilačkih vještina je Chuck Norris, neki su čuli i za Jean Claude Van Dammea, no malo je poznato da su se njih obojica divili Branku.
- Kad sam se borio u Las Vegasu protiv Dennisa Alexia obojica su došli na meč, bili su i u ringu prije borbe, ali svaki s četvoricom tjelohranitelja iza koji su se jedva vidjeli ha, ha, ha – kazao je Branko, jasno dajući do znanja što misli o snazi i vještinama filmskih junaka.
A Branko je i sam bio toliko popularan da je dobio jednu od glavnih uloga u filmu ''Neboder'', u kome je glumio uz starletu Annu Nicole Smith. Mlad, zgodan, atraktivan, a na snimanju pravi profesionalac, Branko se odmah svidio holivudskim producentima koji su mu ponudili ugovor za još dva akcijska filma, no Branko ih je odbio.
- Nije to bio moj svijet. Previše je tu bilo droge i alkohola, prava Sodoma i Gomora, nije to bio svijet za mene. To je bilo nezdravo okruženje i nisam želio biti dio te priče pa sam se vratio u Japan i još dvije – tri godine borio. Film je ubitačan, radi se od 5 ujutro do kasno navečer, a onda kreću zabave i partyji do iza ponoći. Pa tko to može izdržati bez droge?! Znao sam da to i mene čeka, neki prijatelji koji su bili uz mene su se nakon desetak dana navukli na drogu, a ja nisam želio biti narkoman. Prije ili kasnije bi to i mene čekalo, ili podlegneš, ili te nagovore, ili ti ubace u piće... Mogu popit čašu vina u društvu, ali dva dana nakon toga mi je glava u autu, i bolje da sam se makao od tog društva – zaključio je Cikatić.