Mlađariji dovoljno znatiželjnoj da izgugla ‘Veselko Tenžera’ preporučujem da skokne u knjižnicu i pročita, ha, sve njegove knjige. (Moja generacija i stariji ne moraju guglati, mi znamo kakav je frajer Tenžera bio).
Da je živ, kao što je ismijavao partijsku liniju veličanja vještine nogometaša bivše Jugoslavije, koji, eto, nikako nisu htjeli trčati, pa nisu mogli pobijediti zapadnoeuropske balvane, robote, tako bi sad, vjerujem, ismijao sve koji maltene prosvjeduju što je Portugal osvojio naslov.
Živimo u dobu nekritičkog ismijavanja, ruganja radi ruganja. Više se ne sjećamo tko je ispalio prvu kretenariju kojoj su se svi smijali samo da bi se smijali, iako su znali da je cerekanje bez veze. Ali odavno je to postala ovisnost koja ždere duše. Kao što se za cigarete u početku kaže da su užitak pa na kraju više cigarete puše ljude nego ljudi cigarete, tako su i bezazlene šale na kraju degenerirale u natjecanje tko će skupiti više lajkova izrugujući se većem sportašu, znanstveniku, doktoru, profesoru. Lajkova za bedastoću.
Generacije koje ne moraju guglati ‘Ian Rush’, jedan od najvećih nogometaša i najbolji strijelac u povijesti Liverpoola, znaju za frustraciju velikana kojem je svijet bio pod nogama, ali ne na europskim i svjetskim prvenstvima. U Rushovo vrijeme, pa kasnije i Giggsovo, Wales nije mogao ni “primirisati” velikom natjecanju.
Ljudi moji, otkad pamtim, i Portugal je bio tu samo da uljepša tuđe slavlje. Simpatičan luzer. Ali Portugal je uspio. Do titule se provukao kroz pukotinu kroz koju se svjetlo jedva vidi. Što su trebali? Svjesni vrlina, Portugalci su bili svjesni i svojih limita, igrali su jedino kako su mogli, i nadali se da će još imati i dosta sreće. Imali su. Sreća ih je pomazila i u susretu protiv Hrvatske, no oni su svoju sreću na kraju dočekali. I osvojili Europsko prvenstvo.
Čime se pametnije baviti? Za svoju, i korist svoje obitelji i naroda. Metodikom Ronaldova treninga zbog koje skače i lebdi kao Jordan, ili leptirićem koji je pio njegove suze? Je li za sve nas bolje da se natječamo tko će smisliti, citiram mnoge, brutalniju foru na Ronaldov račun, ili da, kao on, deset, dvadeset ili trideset godina, zauvijek!, radimo na sebi, usavršavamo se, pa dokle doguramo?
I, da ne bude zabune, što mislite, od svih njih koji su ismijavali Ronalda, koliko ih ne želi biti isti on?