Povodom smrti proslavljenog golmana Hajduka i hrvatske nogometne reprezentacije prisjetili smo se jednog davnog razgovora u kojem nam je Tonči Gabrić posložio idealnu postavu igrača s kojima je dijelio svlačionicu. Zanimljiv popis imena otvorio je s dvojicom po njemu najboljih golmana, Ivanom Pudarom i Draženom Ladićem:
Ivan Pudar je osim Vladimira Beare, koga nisam imao prigodu gledati, bio golman Hajduka sa najboljim predispozicijama. Zajedno smo trenirali i odrasli. Dok sam ja branio u juniorima on bio mi je rezerva, a u isto vrijeme je branio u omladinskoj reprezentaciji bivše države. Bio je daleko ispred svih golmana u to vrijeme, sa 17-18 godina bio je spreman stati na gol prve momčadi Hajduka. Šteta što ga je ozljeda omela da ne napravi bolju karijeru.
Dražena Ladića ne mogu zaobići u ovom izboru. Ne samo jer je sjajan golman, nego i zato jer smo dugo bili konkurenti za mjesto prvog golmana reprezentacije. Ne mogu se ni danas oteti dojmu da sam jedno vrijeme bio u boljoj formi od njega, pogotovo u vrijeme kada je Hajduk igrao u Ligi prvaka, no on je ipak dobio prednost. Na kraju je to povjerenje vratio na SP u Francuskoj, kada je sjajnim obranama potvrdio da se radi o vrhunskom vrataru.
Zoran Vulić je najsvestraniji igrač u povijesti Hajduka i mogao bi zaigrati na bilo kojoj poziciji u ovoj mojoj momčadi. Dugo smo igrali zajedno, bio sam i u njegovom stručnom stožeru kada je postao trener Hajduka i zaista mogu potvrditi kako je riječ o velikom nogometnom znalcu. Njegova karijera dovoljno govori sama za sebe.
Darko Butorović je bio nezamjenjivi dio momčadi Hajduka koja je igrala u Ligi prvaka. Kasnije je zaigrao i u velikom Portu i po meni ga je samo malodušnost i nepovjerenje u vlastitu kvalitetu stajala bolje karijere. No u vrijeme kada smo igrali Ligu prvaka, Darko je bio prototip pravog, modernog beka, koji uspješno igra u oba smjera.
Igor Štimac je jedan od stožernih igrača Hajdukovih uspjeha u Ligi prvaka i reprezentacije Hrvatske koja je osvojila treće mjesto na svijetu, što dovoljno govori samo za sebe. Bio je vođa na terenu i van terena, čovjek koji vuče prave poteze. Ne sumnjam kako će i kao nogometni funkcionar biti uspješan.
Mirsad Hibić je široj javnosti relativno nepoznat, no po meni je on bio jedan od najboljih obrambenih igrača sa kojima sam ikad igrao. Činjenica da je po odlasku iz Hajduka napravio veliku karijeru, te da je bio kapetan jednog Atletica iz Madrida, sve govori.
O Slavenu Biliću se zna gotovo sve i neću biti posebno inovativan ako kažem kako je riječ o sjajnom nogometašu i još boljem čovjeku. Njegova karijera govori sama za sebe i sve što dodam tome bilo bi suvišno. Uvjeren sam kako će i kao izbornik napraviti sjajan posao.
Mlađi čitatelji možda i ne znaju kako je Srećko Bogdan prije trenerske karijere bio odličan igrač, jer je davno otišao u inozemstvo. Igrali smo zajedno nekoliko utakmica u samim začecima reprezentacije Hrvatske. On je u to vrijeme bio u Karlsruheru i oduševio me mirnoćom i staloženosti, pravi moderan igrač koji je mogao igrati u bilo kojem klubu i u bilo kojem sistemu.
Za Roberta Jarnija je dovoljno reći da je bio nezamjenjiv u reprezentativnom dresu i to ne samo zato jer nije imao pravu konkurenciju na lijevom beku, nego zato jer je bio sjajan igrač, jedan od najzaslužnijih za sve uspjehe reprezentacije. Na njega se uvijek moglo računati, bek sa svim karakteristikama modernog igrača.
Ante Šerić je u vrijeme kad sam branio u Hajduku započinjao karijeru. Bilo je u to vrijeme dosta mladih igrača kojima sam pomogao svojim iskustvom, a među njima se isticao upravo Šerić. Napravio je sjajan posao i nije slučajno da su ga tri različita izbornika vodila na tri svjetska prvenstva. Na žalost nije imao sreće da bude standardan, ali zato je napravio zapaženu klupsku karijeru.
Theodoros Zagorakis sam zajedno sa svojim tadašnjim trenerom Ljupkom Petrovićem doveo iz Grčkog niželigaša Kavale u PAOK. Gledali smo jednog golmana, no nakon 10-15 minuta utakmice vidjeli smo sjajnog Zagorakisa. Doveli smo ga u PAOK, kasnije je napravio sjajnu karijeru, postao najbolji igrač Europe... Jednom prigodom je izjavio kako sam mu najviše pomogao u karijeri i red je da se i ja njemu zahvalim ovim izborom.
Nenad Pralija je jako sličan igrač Zagorakisu i za njega mi je strašno žao što nije dobivao više prilika u reprezentaciji. To je sjajan, srčan igrač i u Hajduku i reprezentaciji je morao dobiti više prostora jer bi svojim poštenim pristupom uzvratio na ukazanom povjerenju. Pralija je imao i osobnosti i karakter i kvalitetu. Jednom riječju, pravi sportaš, od glave do pete.
Zvonimir Boban je bio vođa i kapetan reprezentacije, jedan od najboljih veznih igrača u to vrijeme na svijetu. Nogometni genijalac što je potvrdio sjajnim igrama i u Milanu i u reprezentaciji.
Goran Vučević je bio jedan od prvih igrača koji je iz Hrvatske napravio transfer u veliki klub poput Barcelone. Ozljede su ga ograničile da ne napravi bolju karijeru, pogotovo reprezentativnu. Da je bio spreman imao je mjesta i '98 u Francuskoj. Govorili su da poslije Michaela Laudrupa upravo Vučević imao najbolji zadnji pas u Europi i zato ga je Barcelona i uzela.
Robert Prosinečki je moj veliki prijatelj i fenomenalan igrač. Napravio je sjajnu karijeru i kao klupski igrač i kao reprezentativac. Drago mi je što sam mu u mojoj oproštajnom utakmici na Poljudu obranio jedanaesterac jer smo se uvijek na pripremama reprezentacije kladili tko će biti uspješniji u penalima. I dan danas se sjeća tog penala kojeg sam mu obranio.
Zlatko Kranjčar je bio za Dinamo ono što je Boban bio kasnije i u Dinamu i u reprezentaciji. Igrao sam s njim u prvoj utakmici reprezentacije Hrvatske protiv SAD i zaista se radi o sjajnom nogometašu i čovjeku, koji je uostalom kasnije napravio i sjajnu karijeru kao trener i izbornik.
S Aljošom Asanovićem sam tijekom karijere proveo više vremena nego sa suprugom. Sjajan igrač, još bolji čovjek, koji je po meni trebao puno više napraviti. Aljoša je zaslužio igrati u puno većim klubovima nego je igrao, a rano je objesio i kopačke o klin.
Dean Računica je nogometni genijalac koji nije imao mjesta među osamnaest igrača Hajduka kada smo igrali Ligu prvaka. To dovoljno govori o snazi tadašnjeg Hajduka, no nakon što se Dejo vratio iz Salzburga pokazao da je bio igrač za velike stvari. Napravio je veliku karijeru, postao jedan od idola Torcide.... Imao je nesreću da je u vrijeme kad je bio u Hajduku kao konkurenciju imao nogometne genijalce kakvi su bili Aljoša Asanović i Goran Vučević.
Alen Bokšić je u vrijeme kad je igrao bio jedan od tri najbolja napadača na svijetu. Igrao je u klubovima poput Marseillesa, Lazia, Juventusa... bio je tip igrača kakvog treba svaka momčad. Imao je nesreću sa ozljedama ali on je reprezentaciji donio velike uspjehe. On je radio i trčao da bi to Davor Šuker sve naplatio golovima.
Milan Rapaić je još jedan nogometni genijalac koga je samo odluka predsjednika Perugie da ga ne pusti u Juventus omela u vrhunskoj karijeri. Tko zna gdje bi mu bio kraj jer je u to vrijeme igrao fenomenalno. To je bila prijelomnica njegove karijere.
Davor Šuker je bio najbolji strijelac Svjetskog prvenstva i to dovoljno govori o njegovoj kvaliteti. Ono što ja mogu osobno posvjedočiti je da je i na treningu bio jednako ubojit. Imao je čudan udarac tom svojom lijevom nogom, udarac koji se teško branio. I mi vratari koji smo ga dobro poznavali i trenirali s njim teško smo mogli braniti taj njegov poluvolej iz prve.
Ivica Mornar je igrao u četiri od pet Liga petice (Eintracht, Sevilla, Portsmouth i Rennes). Takvu visinu, skok, i lakoću igre odavno nisam vidio. Sa 19 godina je sam razbio Porto, pokazao takvu moć da sam vjerovao kako će napraviti karijeru poput Anelke ili Ibrahimovića...
U ovom izboru nikako ne bi smio izostaviti dvojicu igrača koji su na mene ostavili sjajan utisak, no nisu napravili velike karijere da bih ih stavio u popis.
Jozo Bogdanović je vjerojatno najbolji igrač s kojim sam igrao u životu. To je nogometni genijalac koji je imao hendikep jer je bio gluhonijem, no zbog njega je na utakmice Splita dolazilo 10-15 tisuća gledatelja. Kasnije je napravio karijeru u Dinamu, dva je puta gotovo sam dobio Hajduk. Igrao je fantastično mali balun i košarku, bio je prvi igrač nakon Sliškovića zbog koga je publika dolazila na stadione.
S Mehmedom Buzom sam kratko igrao u Čeliku ali dovoljno dugo da se uvjerim kako je to bio veliki igrač, velik poput Gerda Müllera. Bio je simpatičan, uvijek je plakao stoperima, govorio da je sirotinja, da mu djeca nemaju što jesti... Zapričao bi ih i kasnije im pobjegao i dao gol. Bio je baš genijalac, uvijek je igrao i ne pamtim da je ikad bio ozlijeđen.