Kad su proljetos Aleksandra Petrovića izabrali da na “ho-ruk” pokuša košarkašku reprezentaciju pripremiti za olimpijske kvalifikacije u Torinu, mnogi su vrtjeli glavom ili se hvatali za nju, no on se pokazao kao izvrsno vatrogasno rješenje i doveo Hrvatsku na prag najvećeg uspjeha još od sredine devedesetih.

Bio je igrač, trener, izbornik, televizijski sukomentator, pa prvi operativac Cibone. A onda se vratio u izborničko sedlo i uveo otpisane u četvrtfinale olimpijskog turnira, i to s prvog mjesta u skupini. Baš je Aco Hrvatskoj donio posljednju medalju, broncu s EP-a 1995., koja je tad okarakterizirana kao neuspjeh. A s EP-a u Turskoj šest godina kasnije svi se sjećaju samo šokantnog poraza protiv domaćina. I to ga je peklo.

Strašno je patio zbog Turske

- Progonilo ga je to što nitko iz saveza nije stajao uz njega, svi su željeli da ne uspije, strašno je patio zbog toga, noćima nije spavao... I sad je dočekao prigodu da ispravi tuđe pogreške, kad su svi domoljubi odbili, on je prihvatio. Rekao je: ‘To je moj život, moram to dati svojoj zemlji’ - ispričala nam je Acina majka Biserka, koja vjeruje da je vrijeme da hrvatska košarka naplati sve godine patnje.

- Ivanišević je osvojio Wimbledon kad je najmanje očekivao. Sport ima svoje zakone, vrati na kraju, ali moraš biti strpljiv i čekati...

Svi znaju da je Dražen počeo s košarkom dolazeći na Acine treninge, ali Acini počeci manje supoznati.

- Željeli smo da budu glazbenici. Acu smo upisali na klarinet a Dražena na gitaru. No Aco se brzo preselio na igralište pokraj glazbene škole. Jednom sam došla platiti školu pa su mi rekli da on već dugo ne dolazi nego igra košarku. Ma nama je bilo samo važno da se nečim bave, da ne budu na ulici - kaže Biserka.

I tako je počeo uzlet šibenske košarke. Aco je bio predvodnik.

- On je sve ‘zarazio’ košarkom oko naše Preradovićeve 3. Bili su tu Neven Spahija, sudac Radić (kasniji predsjednik HKS-a), menadžer Jablan... Aco je prvi krenuo u košarku, uveo Šibenku u prvu ligu. Željeli su ga iz Splita, iz Beograda, no on se odlučio za Cibonu jer je procijenio da će tamo najviše igrati. Mirko Novosel mu je puno pomogao kad se razbolio nakon odlaska od kuće. Dobio je reumatsku groznicu, zatim i mononukleozu zbog papige koju je imala gazdarica njegova stana. Umjesto da se predstavi kao igrač, on je završio u bolnici. Htio se ostaviti košarke, ali Novosel ga je podržavao i dao mu šansu. Na početku je izgubio puno utakmica, ali sve je došlo na svoje.

Emotivac, ali ne zločest

Petrović je poznat i kao velik emotivac, a takav je bio i kao mladić.

- Uvijek je govorio ono što misli i stajao iza toga. Nikad to nije radio diplomatski, ali nije tu bilo mržnje. Nepravda kod njega izaziva najveću emotivnu reakciju, ali ona brzo dođe i brzo nestane.

Baš zato što je emotivac, a stručan i pravedan, brzo je stvorio izvrsno ozračje u reprezentaciji. Dogovor je bio samo za ovo ljeto. No vrati li se iz Rija s medaljom?

- Tvrdi da neće ostati, ali znam koliko voli taj posao. Ljudi mi prilaze, ponosni su na to kako je brzo stvorio atmosferu, no baš zato ne znam može li ona dulje potrajati.

TRENERSKA CRTA Već kao mlad igrač pokazivao je sklonost trenerskom poslu, crtu koju Dražen nikad nije imao, kaže Biserka Petrović