Toni Kukoč jedan je od košarkaša koji je otvorio put europskim košarkašima prema NBA ligi. U 90-ima, kada je vladala skepsa prema Europljanima i njihovim košarkaškim sposobnostima, Toni je, kao i Vlade Divac, Dražen Petrović, Sabonis... došao u SAD i pokazao Amerikancima da ipak nisu jedini na svijetu koji znaju igrati košarku.
To Ameri kao da ne priznaju, ili jednostavno ne žele. Kukoč je osvojio tri naslova s Bullsima, bio je najbolji šesti igrač lige 1996. godine, ali ni to nije bilo dovoljno za ulazak u Kuću slavnih. Kao da je bio zanemarivan u moćnom Chicagu čija je glavna zvijezda bio Michael Jordan. A takav odnos prema njemu je i u dokumentarnoj seriji The Last Dance. Iako hrvatski košarkaš ima jako malo ulogu u dokumentarcu, posljednja epizoda u kojoj su Jordan i Pippen pričali o odnosu prema njemu i kako su ga mrzili zbog GM-a Jerryja Krausea, to je probudilo interes publike za njega. Mnogi su se zapitali zašto se Kukoča toliko zanemaruje?
Toni se nakon karijere povukao iz žiže javnosti, rijetko je davao intervjue za medije, ali sada je interes za njega značajno porastao. Kukoč je dao već nekoliko intervjua za američke medije, a sada je NBA liga dala navijačima tu privilegiju da hrvatskog košarkaša pitaju što god požele. On je izabrao pet pitanja, a odgovori su objavljeni na Twitteru.
Odrastajući u Europi, kakav ste pristup imali gledanju NBA utakmica. Jeste li imali omiljenog igrača u djetinjstvu?
- Kad sam počeo igrati košarku sredinom 80-ih, nismo imali prilike gledati prijenose utakmice, pa smo kupovali videokazete s Larryjem Birdom, Magicom Johnsonom i još nekim igračima poput Michaela Jordana, koji je tek započeo NBA karijeru. Gledali smo ih iznova i iznova, njihove poteze i način na koji igraju. Ako se dobro sjećam, prve utakmice koje sam gledao u prijenosu bila su finale između Detroita i Portlanda te Detroita i Lakersa. Očito, nakon što su me Bullsi izabrali, počeo sam pratiti njih, gledao sam sva njihova finala, prvo protiv Lakersa, a zatim i Portlanda i Phoenixa, budio bih se u dva, tri, četiri ujutro, nisam mogao dočekati gledati ih, pogotovo jer sam znao da mi ti dečki mogu postati suigrači ako se odlučim na odlazak u NBA, da jednom s njima možda mogu osvojiti naslov.
Jesu li Bullsi iz sezone 1995./96. najveća NBA momčad svih vremena?
- To nije pitanje za mene, ima stručnjaka koji na to mogu odgovoriti, ja sam samo sretan što su nas stavili u tu kategoriju. Očito, bile su tu generacije Lakersa i Bostona, pa sad Golden State Warriorsi. Volio sam biti dio te momčadi, pune drukčijih tipova ljudi koji su se ujedinili u istom cilju u sezoni koja je ispala jedna od najboljih u povijesti. Donijeli smo puno radosti, sreće i uzbuđenja fanovima diljem SAD-a i cijelog svijeta, do danas o toj momčadi govore kao o jednoj od najboljih ikad.
U svojoj rookie sezoni s Bullsima pogodili ste puno šuteva za pobjedu. Koliko vam je to podignulo samopouzdanje u smislu da su vas počeli prihvaćati?
- Kad sam došao u Bullse krenulo je dramatično i tužno jer je Michael izgubio oca i odlučio otići. Prvog dana već sam se povezao s većinom momaka, razgovarali smo o budućnosti bez Michaela, o novoj sezoni... Iskreno, Scottie Pippen mi je najviše pomogao od svih igrača, posebno u prve dvije sezone, ali Paxson i Cartwright također su mi puno pomogli prve sezone, kao i Armstrong, Grant, bilo je zabavno igrati sa svima njima. Pogađanje šuteva sa sirenom? Ne znam zašto, ali trener Jackson dao mi je nekoliko prilika na početku sezone, valjda je imao osjećaj da ih mogu pogoditi jer sam igrao velike utakmice na međunarodnoj razini. Na moju sreću, pogađao sam ih i to mi je bio velik poticaj u samopouzdanju da igram sve bolje i bolje svaki put kad stanem na parket. Osjećao sam da me suigrači traže i da žele da igram sa sve više i više samopouzdanja.
Zašto je Phil Jackson bio tako velik trener? Zbog zena, "triangle" napada ili nečeg drugog?
- Volio sam igrati za Phila. Bio je jedan od najboljih, ako ne i najbolji trening kojeg sam imao. Zašto je bio tako dobar? Pristupao je svakome ne samo kao igraču, nego kao osobi, pokušavao nam ući u glavu, vidjeti što nas pokreće i istovremeno tražio točku pucanja da vidi hoćemo li reagirati pozitivno kad je najpotrebnije. Pokušavao nas je držati usredotočene na svaki trening i utakmicu. Kao Europljanin, imao sam problema shvatiti indijansku kulturu, ali donekle sam shvaćao zen. Iako je govorio da sam svojeglav, mislim da sam opuštena i povučena osoba. Volio sam igrati triangle, Phil mi ga je jako dobro objasnio, on i Tex Winter smislili su mnoge varijante. I dalje mislim da je to najbolji sustav u kojem sam ikad igrao. Bilo je zabavno biti u njegovom društvu, vrlo je pametan i velikodušan trener.
Koja je najveća prilagodba koju ste morali napraviti dolazeći iz Europe u NBA?
- Igra u NBA-u je brža i snažnija, s puno više boljih atleta, zatim broj utakmica u kratkom periodu... Posljednjih sezona u Europi igrao sam do 115 utakmica u godinu dana, a u NBA-u 82 utakmice plus doigravanje, ali u samo 7-8 mjeseci, dakle 3-4 utakmice tjedno. Prva sezona može zato biti vrlo iscrpljujuća. Morao sam naučiti igrati različite pozicije. U Europi sam uglavnom igrao na niskom krilu ili kao point-forward, a u Bullsima sam morao učiti igru leđima prema košu, na poziciji četvorke ili čak centra. Morao sam nabiti nešto mase... Nije bilo lako, ali nekako sam se snašao.