Najbolji je igrač Dinama, godinama vuče "modre" na domaćoj i međunarodnoj sceni, profilirao se i u veliku snagu hrvatske nogometne reprezentacije. Njegov je gol Brazilu izvukao "vatrene" iz ponora u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva, otvorio im vrata prema polufinalu i kasnijoj brončanoj medalji. Bruno Petković (29) bio je prvi gost nove sezone emisije "Knjaz kod Vatrenih" Roberta Knjaza uoči Europskog prvenstva u Njemačkoj koje je pred vratima.
Bruno je krenuo iz Metkovića u obitelji s bratom Matejem, sestrom Ivom, majkom Ružom djevojački Nižić porijeklom iz okolice Ljubuškog, a otac Jakov bivši nogometaš koji je igrao po neretvanskim klubovima.
POGLEDAJTE VIDEO: Petković i jednadžbe
- Najviše cijenim svoju glavu, dobro se prilagođavam na situacije. Srce mi je dozvolilo da ostanem svoj kroz cijeli životni put. I noge koje su me dovele tu gdje jesam. Mana? Svaka osoba ima manu, volio bih da nekad nisam tvrdoglav. I noge da su još malo čvršće - rekao je Bruno.
Tko je najzaslužniji što je postao nogometaš?
- Tata me forsirao u pozitivnom smislu jer je i prije i poslije treninga gurao da igram nogomet. Usmjerio me.
Skupljao sam bodove i kao ministrant
Prva zaljubljivanja i boravke po klupicama, kaže, nije iskusio u Metkoviću, nego kad se preselio u Zagreb.
- Dvije godine bio sam ministrant u Zagrebu. U svetištu Vepric blizu Makarske svake godine održavaju se natjecanja. Ja sam htio biti najbolji, nerijetko bih nakon mise u 9 ostao i na onoj u 11 da budem najbolji. Skupljao sam bodove odmalena, haha.
Otkrio je i da je ljubitelj Clinta Eastwooda, a nakon promašenog penala dva dana nije spavao. Rodni grad Metković ima zanimljiv grb, s plavim i bijelim poljima. Kako to da on nije završio u Hajduku?
- Na granici smo, dosta simpatizera Dinamo ima u Hercegovini. U mojoj obitelji svi su bili hajdukovci. Mali Bruno bio je hajdukovac dok se s 12 godina nije razočarao u Hajduk. Tad sam rekao da nikad neću obući dres Hajduka! Bili smo prvaci Dubrovačko-neretvanske županije, zabio sam dva gola Hajduku i bio najbolji na turniru. Neki ljudi, neću ih sad imenovati, konktaktirali su mog oca i tražili su neki mali poguranac da dođem u Hajduk. Koliki novac? Nije mi otac rekao. Ali kao dijete sam sam sebi rekao da neću nikad doći u Hajduk. Kad sam došao u Dinamo, primili su me otvorenih ruku i odlučio sam ostati.
Trener ulazi u sobu, a Vrsaljko se pravi da spava
Na Maksimir ga je doveo bivši hrvatski izbornik Mirko Jozić. Rano je napustio Metković.
- Kako izgleda kad klinac s toliko malo godina odlazi od oca i majke? Bilo je suza, plakao bih. Ali bio sam preponosan kao dijete, htio dokazati da mogu sve. Nisam bio tip koji bi pokazivao slabosti. Nisam požalio, to me jako puno naučilo u životu. Odgovaraš sam za sebe i snosiš posljedice, što je djeci olakšano jer roditelji onda snosi posljedice - kazao je Bruno.
Viralna je slika gdje kao golobradi dječak pozira s kasnijim suigračem iz reprezentacije Šimom Vrsaljkom. Bili su cimeri.
- To je s krizme u Dubravi, on mi je bio krizmani kum. I dan danas smo dobri. Igrali bismo skupa PlayStation, dokasno smo se družili, imali krevet na kat. Jednom je taman ulazio trener i rekao: "Magarac jedan, opet ne spavaš i igraš igrice!". A Šime je legao kraj mene i pravio se da spava. Uvijek bih ja pedro ispao.
Otkrio je i što voli, a što ne.
- Volim punjene paprike i lazanje. Neke brokule su mi manje drage. Volim sve tipove glazbe, posebno neke pjesme. Ne volim dosta rap pjesama, riječi nemaju smisla iako je muzika dobra. Volim detektivske priče, Gospodar prstenova, Harry Potter... A ne volim lektire. Ne volim irokeze, jednom-dvaput sam se tako ošišao, jako loše. Volim kad se dame lijepo odijevaju, ne volim vulgarno. Ne volim se dizati rano ujutro, sad se to malo promijenilo, ali više volim popodne-predvečer. Ne volim egoizam, volim igrati za rezultat, a ne za osobne interese.
Susreo se s Karmen Radetić, razrednicom iz srednje škole:
- Bio je bistar, zgodan, intelitentan, malo lijen. Bila sam bliska s tatom kad bi dolazio u školu zbog ocjena. Matematika mu je bila na prvom mjestu, tražila je inteligenciju - rekla je razrednica i poželjela mu sreću.
- Znao bih dobiti pokoji put lošu ocjenu - priznao je Petko.
Sve cure iz škole bile su zaljubljene u njega
- U Brunu su bile zaljubljene sve cure iz škole. Savjet? Neka ostane kakav jest i nastavi tako dalje - kazao je bivši kolega iz razreda Jura Piskač koji je, zanimljivo, rođen na isti dan kao i Petković, 16. rujna 1994.
A što mu se događalo u Italiji 2014. i 2015. da je po četiri puta mijenjao klub?
- Bio sam svojeglav, mislio da mogu napraviti razliku, ali treneri kažu da moraš biti poslušan i raditi sve po taktici i shemama koje su dogovorene. Ja sam imao svoju ideju. Jedini i isključivi krivac za to sam ja.
Nikad nisam zahvalio Budimiru, to mogu samo veliki
Odigrao je za Dinamo više od 240 utakmica i zabio više od 80 golova. Dvaput su ga kapetani izabrali za najboljeg igrača HNL-a. Koje golove pamti?
- Protiv Bodo/Glimta za ulazak u Ligu prvaka (škarice, op.a.), i penal protiv Lokomotive, prvi nakon 600 dana, kad sam se vratio u Dinamo. Mario Budimir mi je bio konkurencija i nikad mu nisam stigao zahvaliti što mi je prepustio da izvedem penal, to cijenim. Kad si u downu, tako nešto vrati te u život. To mogu samo oni koji su veliki. Uvijek ću ga cijeniti - rekao je.
Desetak puta su me kaznili zbog kašnjenja. Pet minuta 500 eura
Savjet za sve koji se žele baviti nogometom?
- Treba raditi na tehnici. Kad sam imao devet godina, napravio sam 1300 kod tehniciranja s loptom, trajalo je 15-20 minuta.
Petković je otkrio i stvari koje mu ne idu u životu profesionalnog nogometaša.
- Nekad kasnim, to mi je najveći problem. Znam zakasniti na trening ako stave u grupu, ne pratim nikad mobitel. Naplaćao sam se kazni, desetak puta u ovih šest godina. To se i ne čini puno. Treba doći sat vremena ranije, recimo trening je u 11, a treba doći u 10. Ja dođem u 10.20. I to ti je automatski kašnjenje. Po minuti te kazne, mijenjala se tarifa nekoliko puta. Pet minuta je 500 eura.
A što je sa sprintanjem?
- Rijetko sam sprintao u životu. Umori te to. Fali mi sprint? Dva zaredom najbrža su mi bila ovu jesen kad sam se vraćao u obranu. Izvrijeđao sam ekipu jer sam dvaput zaredom imao najveću brzinu, kako se to moglo dogoditi? To se vidjelo na GPS-u. Išao sam 32,7 kilometra na sat. Igram malo drugačiji stil nogometa, otvaram više prostor za suigrače nego što ga sam koristim.
Za Božić, godišnjicu i ženin rođendan jedan poklon
Knjaz ga je pitao i za bračni život s Ivom Šarić, s kojom je dobio sina Adriana.
- Romantik sam, volim biti spontan romantik, ne onaj kao po šabloni. Sad je šesti mjesec kako smo ovo, deveti tjedan kako smo ovo... Oženio sam se na ženin rođendan (20. prosinca, op.a.), i Božić i godišnjica i rođendan, jedan poklon. Savjet svim budućima, ne možeš zaboraviti nikako! Tko je kapetan doma? Manje-više žena, ali kad se donose neke odluke, pogotovo kad je meni bitno, dajem do znanja da odlučujem o tome. Nisam tip koji lupi šakom o stol, ne bih volio da mi žena zapovijeda i upravlja sa mnom. Da je član moje momčadi? Bila bi trener. Zna sve moje dobre strane i greške. Koga treba slušati više, ženu ili trenera? Moram reći: ženu - rekao je Petković.
A kakav je kod prematanja djeteta?
- Mogao bih premotati pelenu s obzirom na to da sam to napravio par puta, nisam previše. Je li se uprljala? Malo. Podigli bismo nogice, ruke gore... Više sam u upotrebi kad žena nije tu. Na početku sam više bio tu kad se pošteno muški ispraznio, potrošio sam 30-40 vlažnih maramica dok žena nije rekla da koristimo kadu! Život te nauči. Kako sam uspavljivao Adriana? Nunao bih ga. Generalno mi je bio na ramenu. Za podrigivanje? Najčešće žena. Kad god treba nešto, viče "mama".
Vida je delfin, Perišić pijetao, a ja vuk
Tko bi bio koja životinja u reprezentaciji?
- Vida je delfin, on ide u klizeći start često, čak i na treningu. Orao je Livaković, raskrili se i obrani nešto. Modrić je lav, kapetan pravi. Riče li? Pa riče na sve kad izgubimo, i suce i protivnike. Pijetao je Perišić, zvali su ga koka, trči, luduje, u pozitivnom smislu, bodri i hrabri dosta. Dobije li tko kljunom? Ne baš. Žirafa je Ante Budimir, jako dobro igra glavom. Puma je Mario Pašalić koji se uvijek šulja iz drugog plana i zabije gol. A ja? Uzeo bih vuka, uvijek sam uz čopor, uz ekipu, iskren sam. Ekipa ima od mene onoga tko će uvijek dodati, neće držati do sebe. A da mogu, u drugom životu, ne bih bio nijedna životinja.
Za kraj, najdraži gol u dresu reprezentacije protiv Brazila u Katru. I problemi kroz koje je prolazio zbog njega.
- Osjećaj je neopisiv, ne znaš što bi sa sobom u tom trenutku, prošao bi glavom kroz reklamu, 116.-117. minuta, izjednačio si u četvrtfinalu protiv jednog od glavnih favorita SP-a, da sam pišeš scenarij, ne bi ga bolje napisao. Neopisivo. Nisam se čuo s Marquinhosom, ali dužan sam mu. Bilo je pozitivno svugdje osim u Brazilu. Od 500 do 1000 ljudi mi je željelo smrt preko Instagrama, jako ružne stvari su pisali. Ali navikneš se na to. Ako te ljudi vrijeđaju, znači da radiš nešto dobro - zaključio je Bruno Petković.