Gotovo je! Niko Kovač i njegov brat Robert u svojoj prvoj sezoni na klupi Bayern Münchena osvojili su naslov Bundeslige! Mogao je muke riješiti i prije, ali možda je ovako i slađe... u zadnjem kolu u utakmici protiv svoje bivše momčadi, Niko je osigurao svoj prvi trofej njemačkog prvaka. Bayern je pobijedio Eintracht 5-1!
Turbulentnu sezonu s obiljem preokreta i zaokreta okončao je na najbolji mogući način - Bayernovim sedmim uzastopnim naslovom.
Nije bilo lako. Da mu je govoriti, Kovač bi vjerojatno rekao da mu je ova sezona bila najzahtjevnija u karijeri. Jer doći na klupu momčadi kao što je Bayern, ugraditi svoj stil igre tijekom sezone za koju je mnogo stručnjaka mislilo da će biti flop, izdići se iz svih nedaća i problema te na kraju osvojiti naslov mogu samo oni najveći. I najuporniji.
U trenucima kada su se igrači okrenuli protiv njega i kada je iz uprave stizao imperativ pobjede, a u suprotnom je prijetio raskid ugovora, Kovač je zadržao hladnu glavu i majstorski, kao nekad diktirajući veznom linijom, iskontrolirao situaciju te u pravim trenucima odigrao prave dubinske pasove.
Jednim sjajnim potezom prebacio je zadnju liniju svojeg Bayerna i nokautom nad Borussijom Dortmund zakupio povjerenje Bayernova vrha. Tu se dogodio prijelomni trenutak sezone.
I premda će i dalje biti udara sa svih strana, jer ipak je riječ o klupi najvećeg njemačkog kluba, činjenica da je Kovač dobio dopuštenje 'počistiti momčad' te se razići s velikim igračima poput Francka Riberyja i Arjena Robbena, govori sama za sebe.
Kovačeva karijera na klupi Bayerna tek je krenula, a kako je do nje uopće došlo?
U ovoj kući navija se za Bayern
Rummenigge. To je ime malenom Niki ostalo urezano, kao i svakom nogometnom fanu ono nekog svog idola, dok razabirući sjećanja dođe natrag do svoje pete godine jer dalje od toga mozak baš ne dopušta.
Njegova sjećanja na nogomet kreću s tim imenom. Dok je kao petogodišnjak s ocem gledao finale Kupa prvaka između Bayerna i St. Etiennea 1976. I nema veze što je za 1-0 pobjedu zabio Roth, Rummeniggeovo je ime dječaku ušlo u uši jer ga je komentator najviše spominjao. A otac Mate te je večeri rekao:
- U ovoj kući navija se za Bayern! Vjerujem da će i naša djeca to nastaviti.
I kad je već igrao desno krilo u Rapidu iz Weddlinga, rođenom Berlinčaninu Niki prvi je nogometni dar bio Bayernov dres s imenom Rummenigge.
Stoji to u knjizi "Kovači vatrene sreće", u kojoj je autor Andrija Kačić Karlin otkrio biografiju braće Nike i Roberta Kovača. Trenera i pomoćnog trenera bavarskog giganta Bayern Münchena.
Pa kako je čovjek kojeg Hrvatska ipak pamti kao požrtvovnog kapetana, ali i jednog od najneuspješnijih izbornika, dospio do Bayerna?
Fizički napad, bijesni Eduardo i neshvatljive rotacije
- Želim se ispričati svima onima koji su očekivali veće i bolje rezultate, a za koje smatraju da ih nismo ili nisam ostvario. Nogomet je najljepša, ali zbog toga i vrlo nepredvidljiva igra. Ne pobjeđuju uvijek najveći i najbolji. Ali vjerujem da uvijek pobjeđuje nogomet i zato ga volimo.
Napisao je to Niko 9. rujna 2015. nakon što je smijenjen s mjesta izbornika gdje je odradio manje od dvije godine i 19 utakmica (deset pobjeda, pet remija, četiri poraza), a nakon što je u deset mjeseci na klupi U21 vrste bio - maestralan!
- Nešto je puklo u komunikaciji igrača i izbornika - objasnio je tada direktor svih reprezentacija Romeo Jozak.
Zamjerali su mu što stanuje u Salzburgu pa reprezentaciju vodi 'na daljinu', kritizirao je igrače nakon pobjede 5-1 nad Norveškom, javno im poručio da "nedopustivo malo trče", a Rakitiću da "nema od čega biti umoran, imao je vremena odmoriti se".
Proživio je fizički napad s delegacijom HNS-a na benzinskoj postaji "Tim sam mladićima govorio da se smire, da odemo na kavu, sendvič...", huliganske ispade na San Siru, kada je javno rekao ono što je svaki pravi Hrvat mislio: da se stidi!
A iako nikad potvrđene nečijom izjavom, iz krugova oko svlačionice krenule su priče da se igračima, najblaže rečeno, baš nije dopadalo određivanje tko će s kime biti cimer, a još manje vađenje krvi na svakom treningu, provjerom razine laktata i čega još...
Pa kad se tome dodaju eksperimenti koje je ipak puno lakše uigravati u klubu nego u reprezentaciji, eto odgovora zašto je Kovaču vođenje hrvatske A vrste bila najlošija epizoda još uvijek mlade trenerske karijere.
Stavljao je Iličevića u prvih 11, Sammira čak i na SP-u, govorio kako Modrić i Rakitić moraju biti par zadnjih veznih, protiv Meksika na SP-u krenuo s Pranjićem u veznom redu, a uz 'žive' Perišića i Pjacu igrao je bez krila...
I njih dvojicu gurao na neprirodne pozicije. Dok je Eduarda da Silvu propustio uvesti u igru na SP-u protiv Brazila na Maracani. Iako je bilo 3-1 za domaćina, a Hrvatskoj je ostala još jedna (nikad iskorištena) izmjena.
- Niko je dobar trener, ali kao čovjek je nula - izjavio je koji mjesec kasnije Eduardo.
Njemački mentalitet ovdje ipak nije prošao...
Njemačka upoznala Kovača
Pola godine Kovač se odmarao, a onda je krenuo u novi početak. Kao i u Hrvatskoj, prvi je posao bio - vatrogasni. Na klupu Eintrachta doveden je 8. ožujka 2016. s ciljem da ih spasi od ispadanja. Uspio je svladavši u razigravanju Nürnberg (1-1, 1-0).
Iduće je sezone napravio ogroman korak više: momčad je završila 11. u Bundesligi, ali izborila je finale kupa, gdje je izgubila od dortmundske Borussije.
E, tada je Njemačka upoznala Kovača! Trenera koji pobjeđuje Borussiju Dortmund, Schalke, Leipzig, remizira s Bayernom... Koji vrlo jasno i nedvosmisleno ustaje protiv igrača koji silom žele forsirati transfer (Dembele, Aubameyang), koji bez problema potjera iz momčadi igrača koji mu je došao na posudbu iz Manchester Uniteda (Guillermo Varela), ali se malo opustio, zanemario klupski naputak i tetovirao se usred sezone, pa zbog infekcije propustio finale kupa.
Trenera koji je najavio kazne sebi i igračima za svaku dosadnu frazu izgovorenu u medijima, treneru kojeg neki igrači nikad neće zaboraviti, poput Kevina Princa Boatenga kojem je oživio karijeru, ali i Christiana Pulisica.
- Kovač mi je bio jamac za dobivanje putovnice, nikad mu neću zaboraviti što je napravio za mene, tko zna gdje bih bio da mi Niko nije pomogao - govorio je Pulisic, koji je uz Nikinu pomoć, na osnovu porijekla, dobio dvojno američko-hrvatsko državljanstvo, pa lakše stigao u Njemačku.
Dok je i svog miljenika Antu Rebića znao i te kako 'naribati' i, kako je sam rekao, "objasniti mu neke stvari". Objasnio mu ih je, toliko dobro da je Rebić sada neizostavan član prvih 11 hrvatske reprezentacije, a jedan je od nezamjenjivih kotačića Eintrachta.
A onda je uslijedio rezultat karijere i osvajanje njemačkog kupa protiv Bayerna 3-1. Bio je to trenutak koji mu je kupio mjesto na klupi Bayerna, iako...
Nije bio prvi izbor, ali u nogometu ne pobjeđuju favoriti
Ne, nije Niko bio prvi Bayernov izbor. Bio je to Thomas Tuchel, koji je na kraju otišao u PSG. A ispred Nike bili su i Nagelsmann, te ipak neostvarive želje Klopp i Löw.
Ta priča traje još otkako se Carlu Ancelottiju počeo drmati stolac, ali kao što je sam Kovač rekao opraštajući se od Hrvatske:
- U nogometu favoriti ne pobjeđuju uvijek.
Tako je i on 'pobijedio' favorizirane protukandidate i postao treći hrvatski trener na Bayernovoj klupi, nakon Zlatka Čajkovskog (1963. - '68.) i Branka Zebeca (1968. - '70.).
Javno su mu podršku iskazivali govoreći da je idealan za Bayernovu klupu Ottmar Hitzfeld, Kevin-Prince Boateng, Olaf Thon..., a sigurno je pomoglo i prijateljstvo sa sportskim direktorom Hasanom Salihamidžićem.