Svašta se ove sezone srušilo na Rijeku. Otišao je najuspješniji trener u klupskoj povijesti Matjaž Kek, manji dio navijača žestoko je revoltiran imenom njegova nasljednika Igora Bišćana, ozljede su u zimskoj pauzi “pojele” pola momčadi, treniralo se s 13-14 igrača, smanjen je proračun, ispalo se iz Europe na prvoj prepreci, otišli su Filip Bradarić i Leonard Žuta, nedavno je preko Atlantika odletio i Héber...
Kriza na Rujevici, Panika u Rijeci, bijeli brod u neveri... Katastrofično se priču opisivalo s milijun strana. A na jednoj su lokaciji doslovno permanentno zadržavali i mirnoću i optimizam i vjeru u sebe 24/7. U HNK Rijeka. Svjesni da znaju što rade i kako rade, svjesni da su sve to bezbroj puta javno podvukli pa katastrofična i(li) maliciozna predviđanja ostavili onima koji situaciju na Rujevici tako vide ili priželjkuju da takva bude.
Kraj je ožujka, do kraja sezone još je deset kola. Nakon pobjede kod Lokomotive poslije 880 dana čekanja (2-1) Rijeka je druga sa sedam bodova prednosti pred pratnjom, u polufinalu je Kupa, mladi se potvrđuju (od klinaca iz vlastite Škole nogometa do dovedenih mladih igrača à la Stjepan Lončar), Simon Sluga postao je reprezentativni golman, vratio se Ivan Tomečak, Bišćan se pokazao kao sjajno trenersko rješenje, Srećko Juričić i Ivan Mance opet su se potvrdili u prijelaznim rokovima, Renato Pilipović doživljava veliku satisfakciju kao trener za razvoj mladih igrača...
Rijeka Damira Miškovića upravo je onakva kakvom ju je predsjednik vidio i dok je dežurnim katastrofičarima objašnjavao da klub kojem je na čelu ide zacrtanom i javno obznanjenom rutom. Rijeka je stabilna, nepodložna dramama i nerealnim euforijama. Drugo mjesto nije bio imperativ, ali čvrsto je zaposjednuto. I još je moguće dohvatiti trofej ili da “barem” bude dio spektakla finala Kupa.
Ispadanje od Sarpsborga jedini je istinski kiks sezone 2018/19. Sve drugo je, uza sve druge probleme i tmurna predviđanja “dobronamjernih”, ili realizirano ili se - otišlo i preko plana!