Sredio je Mirko i Kosaku u što nismo niti sekunde sumnjali. Čast japanskom majstoru, ali Cro Cop je ipak neki drugi svijet. Nije da nismo znali ili da se nije moglo predosjetiti.
Ako i niste toliko u fajterskim krugovima pa nemate imaginarne gabarite u glavi tko je gdje u ovoj priči, svejedno ste mogli puno toga iščitati iz Filipovićevih izjava uoči borbe u Saitami.
Cro Cop je prvi put na svoju borbu poveo starijeg sina Ivana (15), koji je šaketanje starijeg japanaskog gospodina pratio iz blizine.
- Nadam se da neće postati profesionalni borac, ali ako se odluči boriti, podržat ću ga - rekao je Mirko svojevremeno na pitanje što ako njegov mezimac odluči krenuti istim putem.
Mali Ivan ima oca kao iz filma. Samo što Mirko ne udara lažno kao Steven Seagal, više je nekako frajer poput Clinta Eastwooda. Znate da s njim nema za*ebancije. Pitajte Kosaku.
Stvar je postala ozbiljna, Ivan je pratio otvorenih očiju kako otac mlati nekog nezgodnog tipa. Uživo. S nekoliko metara udaljenosti. Sigurni smo da je osjećaj izvanredno moćan, kako i ne bi bio kad imate oca koji jedan od najjačih tipova na kugli zemaljskoj.
Prošle godine, točno u ovo vrijeme, Mirko je pokorio Rizin i to je malo tko očekivao. Osim njega samog. On je otišao u tišini, spreman. U svakom smislu.
Kad je isprašio sve i uzeo pehar pobjednika pričao je o tome da se pripremio kao nikad u karijeri. I ovaj put je učinio sve po provjerenom receptu, pobjednički.
Sve je to do detalja isplanirao, a koliko je bio siguran u svoju dominantnost, svjedoči i dovođenje sina Ivana u kut ringa.
Da vidi kako tata radi, da ga učini ponosnim, kao i cijelu Hrvatsku toliko puta. Kao što su Ivanu zacaklile oči nakon što je tata isprašio Japanca, tako je i Mirku zatitralo srce nakon što je pao Kosaka.
Ovo, dakako, nije najveća Mirkova sportska pobjeda ikad. Imao ih je on itekako. Nije ovo bilo ni pitanje samog sporta i povratka istom.
Ovdje je riječ o očinskoj posvećenosti i maksimalnoj pažnji, naposljetku, ljubavi prema sinu kojem je moćni tata htio na najbolji mogući način pokazati kako postati životni šampion.
Lekcija ima stotinu, no ova u Saitami bila je najvažnija. Mirko nije svom sinu brzinskim batinjanem drugog tipa to htio pokazati... Te batine su samo užitak kako je i Mirko sam priznao, plodovi jakog rada i vojničke spremnosti. Dođu kao šlag na tortu.
Ono najslađe odvija se iza kulisa i tu se polažu najteži ispiti. Profesor Filipović položio ih je osobno toliko puta, a sada je došlo vrijeme da svom učeniku Ivanu na savršen način objasni po kojim se postulatima postaje neuništiv.
Oktogon i Kosaka, na kratko su, istina, samo odradili uloge poligona, dok se Mirko, poput Clinta, frajerski obračunao s problemom.