Bijela karavana ovog vikenda ponovno kreće u akciju. Najbolji skijaši i skijašice u Soeldenu će otvoriti novu sezonu Svjetskog kupa.
Dok je većina njihovih kolega sportaša tražila hlad u blizini nekog mora, hrvatski reprezentativci nabijali su kilometre po Hintertuxu i Zermattu. Međutim, među njima nije bilo Natka Zrnčića-Dima.
- Nemam trenera niti ikakvu podršku, smatraju da više ne zaslužujem financijsku podršku saveza i zato sam izbačen iz reprezentacije. Teško sam to prihvatio jer znam koliko sam toga uložio u sebe, a i nije baš da imamo skijaša na razbacivanje. Treniram sam, za trenera nemam - rekao je Natko za Večernji list.
Na prvi pogled, ne čini se kao najbolji potez riješiti se jedinog skijaša koji je, osim Janice i Ivice Kostelić, za Hrvatsku osvojio medalju na Svjetskom prvenstvu i koji je pet puta bio među prva tri u najelitnijem razredu skijaškog natjecanja.
Ipak, jedna stvar Natku ne ide u prilog. Sve te uspjehe, osim trećeg mjesta u kombinaciji Wengena 2014., Natko je postigao do svoje 25. godine života.
A njemu su danas 32.
Naklonio mu se i Cuche
Zašto je njegov napredak stao?
Natko je bio prvi hrvatski 'čistokrvni' brzanac. Njegov najveći forte (iako je pristojno skijao i slalom) bio je spust. I to oni najzahtjevniji, najozloglašeniji u Svjetskom kupu. Prvi na toj, ali i njegovoj listi je Streif, spust u Kitzbuhelu.
Tamo je prvi put osvojio bodove u nekoj od četiri discipline Svjetskog kupa, ne računajući kombinaciju. S 22 godine, bio je 18. Tamo je, dvije godine kasnije, doživio i da jedna legenda kao što je Didier Cuche, kaže da ne želi slaviti pobjedu, dok se sa starta ne spusti jedan neustrašivi dečko u crnom kombinezonu na kockice s brojem 46.
Naime, na prvom treningu spusta, Natko je na sveopće iznenađenje bio - četvrti. Utrku je tada završio na desetom mjestu, što mu je do danas i ostao najbolji spustaški plasman. Inače, u toj utrci Ivica je bio sedmi, čime je ispisana povijest hrvatskog skijanja. Jer kada će se sljedeći put dogoditi da Hrvatska ima dva skijaša u prvih deset - u spustu?
Ostvaren san
Vrhunac karijere bio je Val'd Isere 2009. Sve se tada poklopilo u kombinaciji. Odličan spust (šesto vrijeme) i vrlo dobar slalom, bili su znak da je Natko na pragu velike medalje. A nakon što je Bode Miller s 2.76 sekundi prednosti 'haklao' vrata na polovici staze, san se i ostvario u obliku brončane medalje.
Nažalost, brzo je stigla svaka noćna mora bilo kojeg sportaša. Prvi pad uzrokovao je manju ozljedu meniska, a onaj sljedeći u Beaver Creeku, Natku je priuštio dislocirano rame, zbog čega je završio na operaciji.
Malo po malo, rezultati su počeli stagnirati, a ubrzo i padati. Kao da se dogodio neki 'switch' u glavi i neustrašivi Natko više nije bio tako neustrašiv. Trudio se iz sezone u sezonu, osvojio poneki bod, bio solidan u kombinacijama, ali više to nije bilo to.
Povratak ili kraj?
Zadnji udarac bila je ozljeda koljena, zbog koje je propustio cijelu pretprošlu sezonu. Pokušao se vratiti prošle sezone, ali rezultati su bili i više nego skromni. Ubrzo je ostao i samo s jednim trenerom, a od travnja ove godine - ni s jednim. Svi uspjesi ipak nisu bili dovoljni da se Vedran Pavlek ne odluči povući ovakav potez.
Van reprezentacije i bez tima, Natko je morao sam naučiti čak i servisirati skije. U planu je da skija kanadsko-američku turneju u studenom i prosincu. No ne moramo biti genijalci da bismo shvatili da će na taj način bilo kakav novi iskorak biti gotovo nemoguća misija.