Počelo je s tim nadimkom još 2008. godine. Na kvalifikacijama za Olimpijske igre u Pekingu pojavila se tek šačica novinara, a pokušaj hrvatske košarkaške reprezentacije da izbori prvi plasman na OI poslije 12 godina nije pratila ni javna televizija. Još i neuvjerljiva igra protiv Kameruna, pa onda i -17 poslije prve četvrtine protiv Arroya, Ayusa i Portorika... Tako je lako bilo otpisati košarkaše.
I priznat će svi koji su tad bili u atenskoj Oaki na tim kvalifikacijama, u tom trenutku proklinjali su sebe i šefove i svijet jer su morali gledati novu blamažu hrvatske košarke. Već smo imali spreman predložak u Wordu s komentarom na temu: "Ništa ovo ne valja, pa znate vi što su Dražen i Krešo" i slične floskule o boljim davnim vremenima.
Međutim, niste nijedan takav komentar pročitali tog ljeta prije sedam godina. Jer su košarkaši reagirali, baš kad smo ih otpisali, preokrenuli su protiv Portorika, projurili protiv Kanade i za kraj svladali i Njemačku s Dirkom Nowitzkim, sasvim dovoljno za plasman u Peking, gdje je Hrvatska na kraju zapela u četvrtinalu. Što je manje bitno od činjenice da smo poslije 12 godina vidjeli OI.
Za bolji primjer otpisivanja ne treba ići toliko daleko u prošlost. Evo, neka dignu ruke svi koji su poslije minus tisuću protiv Španjolske u prvom kolu EP-a prije dvije godine u Celju mislili da će Jasmin Repeša i njegovi igrači dogurati sve do polufinala u Sloveniji. Nema ih puno. Više nas je koji smo prije bili spremni uložiti novac i na KK Cetinu iz Trilja, da se kojim slučajem našla na Eurobasketu, nego na Hrvatsku.
A točno taj glupi osjećaj pratio je hrvatsku ekspediciju i do sjeveroistoka Francuske ovog petka. Podebljan porukama i komentarima u stilu: "Oni naši košarkaši su me razočarali" ili "Treba ih sve potjerati" ili "Jel' kasno da pošaljemo tu Cetinu u Lille umjesto ovih?"
Otpisali smo ih. Opet. Zvižduci u Areni poslije poraza od Gruzije to najbolje govore. I zato i ne čudi što su i igrači poslije utakmice naglašavali da tako loša igra možda uopće nije loša vijest uoči osmine finala i ogleda s Češkom, pa možda i Srbijom u četvrtfinalu. Ni na treningu na stadionu Pierre-Mauroy u Lilleu nisu izgledali kao da još plaču zbog ružnog ispraćaja iz Zagreba, dapače, prije su izgledali kao da ne mogu dočekati početak sljedeće utakmice.
Očito su se i oni napunili inatom. Jednom ih je odveo na Olimpijske igre, drugi put do polufinala EP-a. Ako i ovaj put donese uspjeh, onda ih jedva čekamo otpisati i uoči Rio de Janeira sljedećeg ljeta.