Hvala za prijateljstvo, hvala za vjernost, hvala za milijune riječi i tisuće priča, hvala za pomoć. Hvala ti u ime generacija gledatelja kojima si približio istinske vrijednosti, rekao je Vanja Sutlić, ravnatelj HRT-a na posljednjem ispraćaju Borisa Mutića.
Bard hrvatskog novinarstva preminuo je u ponedjeljak radeći gotovo do posljednjeg daha i ostavljavajući već pri kraju životnog puta hrvatskoj televiziji velike priče o sportskim velikanima, prave dragulje sportske dokumentaristike. Više od 2000 štovatelja, televizijskih djelatnika i sportaša svih generacija, glumaca, političara, pun autobus njegovih Zagoraca ispratilo je kolegu i prijatelja Borisa na njegovo posljednje putovanje.
Od oca Borisa se vrlo dirljivim riječima oprostila kći Anja.
- Bila sam u Andama na 4000 m visine kad sam saznala da ti je loše. Odmah sam krenula tebi i stigla na vrijeme da te primim za ruku. Nisam ti uspjela reći da sport nikad nije bio moja priča, ali sve što danas radim, polazi od tebe - rekla je kći, a Borisov sin Aljoša, koji živi i profesionalno svira u Barceloni, emotivnom se melodijom oprostio od oca.
- Govorio je za sebe da je vojnik televizije. Ne, nije bio vojnik, bio je visoki časnik - rekao je Vanja Sutlić.

BORIS: SPORT I REPORTERSKI ZADACI MOGU RAZIGRATI DUŠU MIRNIH LJUDI
U povodu četvrt stoljeća rada na televiziji 1989. godine Boris Mutić je napisao:
“U malom pregledu svojih doživljaja gotovo da se ne sjećam tužnog događaja. Pamtim samo lijepe stvari jer i poraze doživljavam kao neminovnost u sportu. Moj najdraži prijenos u životu bio je SP u košarci 1970. u Ljubljani. To mi je bio i prvi prijenos”.